Znate kako ono, kad rodiš, nakon tri dana nazoveš muža, spakiraš kekse i divovske post partum uloške, obučeš bebu i odeš iz bolnice? Ne znate? Ne znam ni ja.
Rodila ja prije sedam dana, ali, eto, iz bolnice izašla nisam. Dok sam ohrabrivala cimerice (trenutno su sa mnom u sobi br. 4 i 5), koje su čekale nalaze krvi svojih beba, nisam ni slutila da će jedino nalazi moje bebe biti pozitivni na kojekakve urinoinfekcije zbog kojih ćemo produljiti svoj boravak u bolnici - ja kao majka dojilja na odjelu ginekologije, on kao žuto dijete s braunilom na glavi na odjelu pedijatrije.
Nisam se u svog sina zaljubila na prvi pogled, štoviše, u trenutku velikog olakšanja, zaklopila sam oči i zaboravila na svijet. Tek kad su mi ga sestre stavile na prsa sam se sjetila da je sav taj napor, bol i strah bio uložen da bi na svijet došlo to novo biće. Biće koje, iako je raslo u meni, ne poznajem, biće o kojem ne slutim ništa, za koje još nisam ni stigla sanjati. OK, I got this, preuzela sam ga poput neke obveze. Sisanje, spavanje, plakanje, bljuckanje, podrigivanje, kakanje pa sve ispočetka - ma ja sam stara iskusnjara. Sram me priznati, ali nisam prvih dana tepala svom novorođenčetu, nekako nisam još ni samu sebe uvjerila da je moj, da sam ja njegova. To je bila samo jedna mala beba, netko koga sam upoznala prije tri sekunde.
Zašto sam onda dušu isplakala kad su mi ga uzeli i odveli na pedijatriju?
Mislila sam da ću za njega tek trebati napraviti mjesta u svom životu, a pokazalo se da je moj život prazan bez njega, baš bez njega. Mislila sam da sam ja netko koga on treba, o kome ovisi, a ustvari sam ja ta koja je u potrebi. Nedostaje mi užasno. Nedostaje mi njegov miris, taj baby miris, tako čist i neiskvaren mirisima svijeta. Nedostaje mi osmijeh kojeg mi nehotice pokloni u snu, nedostaje mi njegov plač i njegovi jecaji. Nedostaje mi pola srca, nedostaje mi moje dijete.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)