Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (1)

Sposobnost stvaranja novog života najveća je milost koju je Bog muškarcu i ženi mogao dati. No, zašto je baš ženi udijelio tu čast poroda, pitala sam se zadnjih tjedana, dok sam nestrpljivo sve uvjeravala da ću roditi prije termina. Kažu da ti Bog daje samo križ koliki si sposoban nositi pa ću zaključiti da Bog u svog prvostvorenog jednostavno nije imao dovoljno povjerenja kad je ženi povjerio donošenje novog života na svijet.

No, je li me ta misao tješila za vrijeme porođajnih muka? Ne. Bože, sama ideja je u teoriji besprijekorna, ali praktični dio si mogao i bolje osmisliti, neprestano mi je odzvanjalo u glavi. Jesam li sve svoje strahove predala Bogu i jesam li, kako nalaže knjiga Duhovni pristup rađanju, nakon poroda poželjela ponoviti to divno iskustvo?

Ne.


Na blagdan Gospe od Anđela, posebno drage svakom prijatelju svetog Franje (po kome sam ime dala svojoj prvorođenoj), rodila sam svoje drugo dijete - sina Jurja. Baš kao što Franki pristaje njeno ime, značenja slobodna, tako je i Juraj već sad dovoljno snažan i velik da ponese svoje ime. Za one željne grafičkih detalja o njegovom rođenju, reći ću da mi je kapnulo nekoliko kapi plodne vode večer prije Porcijunkule, što mi je, koliko god me drugi razuvjeravali, bio znak da pođem u bolnicu drugo jutro. U bolnici je CTG očitao nezamjetne trudove, a nakon što sam poplavila pripremnu sobu, liječnica me uputila u rađaonu gdje me čekalo, slobodno to mogu reći, pet najbolnijih sati u mom životu. Isprva sam svaki trud prodisala (dišući plitko i brzo, kao kad trčiš, npr.) brojeći sekunde - tješilo me odbrojavanje jer je bol trajala tek četrdesetak sekundi. U prvih sat vremena, bol je bila podnošljiva, uspjevala sam i zaspati između trudova. U međuvremenu, jedna je ženica legla u rađaonu kraj mene, nekoliko puta uzdahnula i jednim trudom u izgonu rodila djevojčicu, bez pucanja međice, bez epiziotomije. Tako lako. Nakon toga, opasno mi je pao moral, a bol je postajala sve jača. Krajnji pritisak, onaj koji vodi do samog poroda, trajao je pola sata, ali nisam izrekla riječi: "Ne mogu", što zbog toga što sam si obećala da to neću reći niti u jednom trenutku poroda, što zbog toga što nisam imala snage govoriti, a i misli u glavi su mi se gubile, više nisam razmišljala o disanju, niti brojanju. Ni vizualizacija djeteta, koja mi je pomogla pri prvom porodu, ovaj put nije funkcionirala - flash backovi su me dodatno užasavali.

Uz životinjski vrisak (da, ako ste tad bili u radijusu od 50 km od bolnice - to sam bila ja), u 18:51 rodio se Juraj, težak 3930 g i dug 52 cm, a ja sam se još narednih sat i pol vremena, natopljena znojem, tresla kao prut od hladnoće, iako su me dobre sestre pokrile debelim pokrivačem. Nisam se zaljubila u njega na prvi pogled, pomislila sam tek da je nalik na svoju sestricu, i zahvalila Bogu na njegovom gromoglasnom plaču.


Ovim putem divim se samoj sebi na ustrajnosti da pronađem onaj zaista posljednji atom snage u sebi, i divim se svakoj ženi koja poželi na svijet donijeti novo biće znajući koliku žrtvu to podrazumijeva. Znamo biti svakakve, pogotovo jedna prema drugoj, ali u ovom procesu trudnoće i rađanja smo s a v r š e n e. Kako li uopće to uspijevamo? Je li to ljubav? Morala bi biti - i to ona najveća, ona najmilosnija - ona zbog koje si spreman dati svoj život. Bog je dobro znao čije srce poznaje takvu vrstu ljubavi i čije tijelo ju je spremno pokloniti - zašto sam ikada posumnjala u Njega, u vjeru koju mi je poklonio?

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...