Preskoči na glavni sadržaj

U strastvenoj potrazi za mirom

Oduvijek sam željela biti strastvena. Ne ono kao kad kažu da je netko strastveni pušač, nego kad netko umre, a svi preživjeli kažu: "Što je on volio život, u svemu je bio strastven" - eh, da, baš tako bih ja i da za mene kažu. Međutim, kako nemam neke inovativne hobije, ne penjem se na planine, ne trčim s bikovima, i ne stvaram ništa svojim rukama, odlučila sam davno biti strastvena u potrazi za mirom, za domom, za komadićima onog osjećaja ljepote koji te momentalno može probuditi, osnažiti i zahvaljujući kojem možeš preživjeti turbulentne dane i nositi se sa strastvenim gnjavatorima. Odlučila sam biti strastvena za svojom obitelji i vremenom provedenim s njom.

Proteklog vikenda, nakon uživanja u banana breadu (s bloga Domaćica!), i pretjerivanja u seriji Good behaviour (Michelle Dockery osvaja u prvim minutama!), utočište smo pronašli u Kopačkom ritu, mjestu na kojem se zaista osjećam kao kod kuće, mjestu koje mi uvijek iznova dokaže da je Bog velik - jer u ritu su najbolji ljudi i najljepša priroda. 

Kopački rit valja doživjeti u svakom godišnjem dobu. Iako mi je najdraži u kasnu jesen, kad ga u rano jutro prekrije magla iz koje izranjaju rogovi jelena i košuta, ima posebnu čar i ljeti kada močvara presuši i otkrije sve svoje tajne. Ove godine komarci nisu inventar parka, ali zato su čaplje sve prisutne na okolnim oranicama. Ako znate gdje i kada treba gledati, u Kopačkom ritu lako možete sresti i mlade žutokljune labudove i divlje svinjice u pidžamama. Zato, ako ste u blizini Baranje, najljepšeg, a najviše zanemarenog područja u Hrvatskoj, provedite dan u Kopačevu, prošećite Tikvešom, uživajte u tišini, pjevu ptica, ili barem u topotu nožica svog djeteta na svježem zraku.













Primjedbe

  1. Predivne fotke 😍 Nisam nikada bila, ali po tvojim fotkama nesto prepredivno i savršeno. Ide na listu 😊

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A fotkano je mobitelom s lećom kamere ispackane od malih pratića, samo da se zna - dakle, uživo je još ljepše, a zvuk ptica, bez buke automobila i ljudi...ma milina!

      Izbriši
  2. Jedno od najdražih mi mjesta ikada! <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit