Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan četvrti

Dora the Explorer je amaterka u usporedbi s našom Frankom. Nisam još upoznala dijete koje toliko uživa promatrati lica ljudi, pa, po uzoru na njih, glumatati. Osim ljudi, interesira ju i sve što raste u zemlji ili je sa zemljom spojeno - od grančice ili opuška ona zna napraviti opće veselje! Nije nju donijela roda, ipak je ona dijete svojih roditelja - koji nisu ludi za ekstremnim sportovima niti za prekooceanskim letovima, ali koji vole vidjeti nešto novo. Pogotovo ako je to nešto novo nama pred nosom.



Budući da nam je Istra često baza ljeti, svako malo otkrijemo neko novo mjesto u njoj. Proteklih godina to su bili Vrsar i Motovun, a ove je red došao na Višnjan. Taj slatki mali gradić, koji ima tek nekoliko ulica i općina je u Poreštini, ima čak i svoju osnovnu i srednju školu, vrtić, banku i poštu, a svjetski je poznat po svojoj Zvjezdarnici Višnjan, nekada smještenoj u samom centru grada, a sada u selu Tičan kraj Višnjana. Nažalost, Zvjezdarnicu nismo vidjeli. Cesta do nje bila je zatvorena, a na kraju obilaznog puta (pet puta dužeg od uobičejenog puta!), dočekala nas je zabrana. Naime, prilazna cesta je očigledno sa svih strana izrovana, i ostavljena. Joj, Hrvatsko, nekada me tako razočaraš.


No, dobro. Kao podsjetnik na Zvjezdarnicu, u gradu se nalazi astronomska sunčana ura (ali ne i upute kako se koristi - za domaću zadaću proučiti sunčane satove za dummies). Kroz općinu Višnjan nekada je prolazila poznata željeznička pruga Parenzana, tzv. "vinska pruga" koja je povezivala Trst i Poreč, a bila je veoma važna za gospodarstvo ovog kraja jer su njome prevozili domaće vino i pršut do većih gradova na prodaju. I danas tim krajem sve vrvi od plodnih vinograda na crvenoj istarskoj zemlji, a okolnim mjestima vladaju prave istarske vile izgrađene od kamena, uz bazen, dakako. Bogat je to kraj, ali nije bogat i sam Višnjan. U samom mjestu vrijeme kao da je stalo, kao da je nekoć ondje sve vrvjelo od života, dok sad većina zgrada, koje su nekoć krasile lijepe škure i lijepe željezne ograde, stoji nijemo, napušteno.






Neću vam previše govoriti o povijesti Višnjana, ta imao je istu sudbinu kao većina mjesta na našoj obali. Vladali su njime svi koji su onuda prošli, a zidom je bio opasan sve do 18. stoljeća. Kao uspomena na to, i danas na ulazu u centar grada stoje vrata s lavom, izgrađena u doba Venecije. Na središnjem trgu nalaze se barokna loža, cisterna s vodom i bunarom, 28-metarski zvonik i župna crkva sv. Kvirika, djeteta mučenika i majke mu sv. Julite, koje naročito štuje pravoslavni narod, građena u neoklasicističkom stilu. Iz barokne lože pruža se predivan pogled na more, a simpatične ulice koje su nas ispratile s trga, pravi su razlog zašto vrijedi zastati u ovom ljupkom gradiću u kojem sam izmučila jednu tetu pekaricu molbom da mi opiše sve prepoznatljive istarske slastice. Izbarala sam naposljetku cukerančiće koji se, nakon pečenja, umaču u malvaziju i šećer i koji su nam popravili gorak okus u ustima koje je ostavilo gubljenje po Vižinadi u potrazi za Tičanom. Valjda je u Hrvatskoj ponekad jednostavnije doći do zvijezda, nego do znamenitosti. Croatia - full of life.












Primjedbe

  1. Awww ja sam rodom iz susjednog mjesta Kaštelira. Možda ste onuda prošli. Drago mi je da ste odlučili istražiti moj kraj ❤ *Vižinada

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta