Preskoči na glavni sadržaj

Kako me Lena uvjerila da i nije toliko drukčija od drugih

Možda, da nisam živjela sama u Šibeniku i da nisam već tisuću puta pregledala sve epizode Seks i grada, nikad ne bih počela ni gledati Girls. Pogledala sam prvu epizodu i iako su mi se na prvu učinile malo vulgarnima, zaljubila sam se u lik Hanne Horvat. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja kupuje preskupe cipele i dizajnerske krpice, a jedino joj je primanje rezultat jedne male kolumne, Hanna je bila stvarna - završila je fakultet i nije imala pojma o ničemu. Bila je loša u poslu, bila je loša u ljubavnim vezama. Zbog njene autentičnosti i nonšalantne duhovitosti Lenu Dunham odmah sam primila u klub voljenih mi i inspirativnih žena, a ondje je ostala usprkos njenom političkom djelovanju - s kojim se nimalo ne slažem.


Otkad je izdala knjigu zapisa o svojim dogodovštinama s puta pronalaska sebe u džungli zvanoj New York, željela sam je u rukama. Savršen trenutak za čitanje - jutro provedeno u frizerskom salonu. S frizurom nisam baš zadovoljna (dobra je frizura, ali ne na mojoj glavi), ali Lena me zabavila i uvjerila da bismo mogle biti jako dobre prijateljice. Iako se tijekom mladosti nisam tražila po krevetima bezobraznih likova, niti sam ikada platonski s nekim spavala, imala sam i sama faze kad sam željela biti uzorna studentica pa bih nosila knjige priljubljene o prsa kao djevojke u filmovima u Radcliffeu, ili faze kad sam guglala serijske ubojice. Možda Lena misli da je drugačija od drugih, možda i jest - po svojoj brutalnoj iskrenosti, ali mislim da smo ispod kože svi kao ona - volimo svoju obitelj, nesigurni smo i paranoični a baš se trudimo biti otvoreni i tolerantni, i trebaju nam godine da se prestanemo dovoditi u situacije iz kojih bismo željeli pobjeći. 


O gubitku djevičanstva: "Sljedeće jutro sam se probudila kao i svakog drugog jutra i počela obavljati sve što sam i inače obavljala...gledala sam slike zgodnih stvarčica na internetu i kontrolirala bikini zonu u potrazi za uzbudljivim uraslim dlačicama. Provjerila sam e-mail, složila pa izvukla sve majice u pokušaju da odlučim koju ću obući. Te noći odlazak na počinak doimao se jednako običnim, a san je došao lagano. Nisu se ostvarile nikakve ustave. Nije se otključao nikakav trezor istinske ženstvenosti. Ona je ostala, a ta ona sam bila ja."

O dosljednosti i odbijanju uporabe računala: "Naposljetku napast postane prevelika. Želim pokušati, vidjeti oko čega se stvorio takav cirkus, ali ne želim biti licemjerna. Već sam odustala od vegetarijsnstva, pa me bilo toliko sram da sam curama na užini rekla da mi je sendvič s pršutom od tofua. Moram biti dosljedna. Ne mogu svako malo preslagivati svoj identitet, a mržnja prema računalima dio je mog identiteta. Jednog dana moja majka slaže cipele i zrak je čist. Ulazim u dnevnu sobu, sjedam na hladnu metalnu uredsku stolicu i polagano pružam prst prema tipki za paljenje. Zapljusne me ushit od ulaska na tuđi posjed."

O romantičnim komedijama: "Ironične reference na romantične komefije izvrsna su metoda da pokažeš kako ti nisi tip djevojke/žene koja drži do romantičnih komedija. A. i ja se često nismo slagali oko toga što ćemo gledati. Njega su mahom zanimali muževni klasici iz 1980-ih, dok sam ja bila (i još sam) sklonija gledati filmove gdje su glavni likovi žene. Umjesto da prizna da mu se necda potratiti dva sata na gledanje kako se razvija unutrašnji život neke žene, njemu je draže bilo meni reći da tim filmovima "nedostaje struktura". Struktura je bila stalna tema."

O plakanju nakon što joj je sestra priznala da je gay: "Plakala sam jer me najednom preplavila spoznaja koliko malo uistinu znam: o njezinim patnjama, tajnama, maštarijama koje je vrtjela u glavi dok je noću ležala u krevetu. O njezinom unutrašnjem životu. Meni se oduvijek činila nedokučivom, lijepom zagonetkom sraslih obrva tik izvan dohvata naše obitelji. Ja sam roditeljima, sestri, baki - ma svakom tko je htio slušati - odmalena pričala o svojim željama. Živjela sam u svijetu koji je gotovo kompulzivno lišen tajni."

Primjedbe

  1. Istina. Nije ona toliko drukcija. Knjigu sam progutala u dahu. I ja sam sam pronasla u njoj. Prateci je iz sezone u sezonu nekako smo skupa sazrijevale. Ove godine sam rodila i bilo mi je uzasno tesko. Zadnju sezonu pogledala sam u nekoliko dana, a ne kako je emitirana. Zadnju epizodu posljdnje sezone pogledala sam kad sam bila na dnu. Legla mi je ko budali samar i promijenila me iz srzi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisam ni pogledala zadnju sezonu (mama sam skoro-dvogodišnjakinje - štošta ne stignem) - sad si me zaintrigirala!

      Izbriši
  2. I ja sam fan Lene i serije Girls, a knjiga tako jednostavna mi je bas urasla pod kozu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t