Preskoči na glavni sadržaj

Moj Theodore Finch

Najčešće se patim s istovremenim čitanjem nekoliko knjiga – čitam po raspoloženju – neke su za čitanje ujutro, neke za pauzu na poslu, a neke su baš za večernje sate. A onda, tu i tamo, dogodi se da mi jedna od tih knjiga toliko zaokupi pažnju da sve druge padnu u zaborav. Pospremim ih na policu i ondje čekaju neka bolja vremena, a ja usredotočeno proždirem stranice te spešl knjige na koju sam se navukla kao što se čovjek navuče na trash tinejdžersku seriju (da, navukla sam se i na 13 reasons why). Prošlog vikenda sam se tako zaljubila na prvi pogled (ljubav koja postoji samo u svijetu knjiga, ako se mene pita) u likove iz knjige Sva radosna mjesta. Roman je to Jennifer Niven, debitantice u young adult žanru, ali autorice koja može parirati i Johnu Greenu i njegovoj Grešci u našim zvijezdama, a usudila bih se reći i legendarnoj Judy Blume i njenoj Zauvijek (jao, obožavala sam tu knjigu kao nadobudna šesnaestogodišnjakinja). Niven je priču o neobičnom Theodoru Finchu i Violet utemeljila na vlastitoj ljubavnoj vezi s mladićem koji je bolovao od bipolarnog poremećaja, i dala nam uvid u neobičan svijet ljudi koji muku muče s navedenim poremećajem.


Theodore Finch ili živi Budno ili razmišlja o samoubojstvu, čudak je to koji neprestano trči, ne mora spavati, i kojeg neprilika prati u stopu. Nekada popularnu i u sve školske aktivnosti uključenu Violet Finch upoznaje na vrhu školskog tornja, na kojem jedno drugome spašavaju život. Svaki od njih ima unikatnu prtljagu iz prošlosti - napuštanje oca, smrt sestre – s kojom tek preživljava, neprestano se premišljajući „Je li danas dan za umiranje?“ Gotovo je nemoguće zamisliti lik koji jednog trenutka živi život punim plućima, a drugog se premišlja o okončanju svog života, ali upravo takav je Finch – i uvuče vam se pod kožu već na prvim stranicama. Uz njega mi se bilo tako lako vratiti u srednjoškolske dane, kada nisam imala pojma o životu, kad sam se brinula oko testova i ocjena, a glavna mi je preokupacija bila hoće li mi dečko prvi prići nakon svađe koju smo započeli oko sitnice. Često sam bila više nalik Finchu, nego Violet, kad bolje razmislim. Stalno sam imala neke fiks ideje koje sam morala ostvariti, uživala sam se dati potpuno u neki školski projekt ili organizaciju događaja, a onda, opet, iz čistog mira, znala sam danima slušati R.E.M. i deprimirati se jer nikada u mom životu neće sve biti onako kakvim sam zamislila. Iako su te godine bile prožete analiziranjem i osmišljavanjem osobe koja želim postati, čini mi se da sam tada bila odvažnija, snažnija, hrabrija – bez premišljanja bih u to vrijeme sjela devi među grbe, bacila se u vodu, i to na glavu – pa što bude. Sve je lako kad si mlad, zar ne?


 "Osmjehne se ružnim stablima i ružnim klincima kao da gleda u zemlju Oz. Kao da stvarno, istinski vidi u tome ljepotu. U tom trenutku poželim da mogu vidjeti svijet njegovim očima. Poželim da postoje neke naočale koje bi mi mogao dati."

Sada, ima dana kada više nalikujem Violet koja je zapela u trenutku – ona je zapela u trenutku u kojem je njena sestra izgubila život, a ona ga zadržala, a ja sam zapela u trenutku u kojem sam sluđena od nespavanja i od ribanja kupaonice koja kao da ne može ostati čista niti jedan dan. I dok se Violet pita je li u redu nastaviti živjeti život u kojem nema Eleanor, ja se često pitam hoću li se ikada više osjećati zdravo i odmorno – i, jedno je sigurno, obje propuštamo život uslijed previše propitkivanja i izbjegavanja suočavanja s izazovima. Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja. Violet je našla Fincha koji ju je svojim blesavim pravilima naučio da savršen dan postoji, da je bitnije što ćeš ostaviti, nego što ćeš odnijeti sa sobom, da je važno živjeti u trenutku, popeti se na brdo i vjerovati da u ovom svijetu ima dobra.

A ja? Imam i ja svog Fincha. Možda nema bipolarni poremećaj (iako, zbog kronične neispavanosti, teško jepostaviti točnu dijagnozu), ali ima u sebi dječaka kojeg sam zavoljela prije mnogo godina – on čuva ono malo moje ludosti koju sam izgubila putem, i kad god ga pogledam, kroz glavu mi prolete naša radosna mjesta, naše drame, naši poljupci iza škole (običaj koji se trudimo održati čak i u ovim, najboljim, godinama), sve naše prvo, naše posebno. Svaka ljubavna priča je lijepa, ali od trenutka kad sam ga upoznala imam osjećaj da je naša posebna, da se svemir doista urotio da bismo se mi pronašli. No, valjda to svatko osjeća za svoju prvu ljubav. Ipak, razlikujemo se od mnogih - imali smo sreće. I snage - jer potrebno je mnogo snage, strpljenja i ludosti da se život provede s onim koga je srce zavoljelo prije nego li ga je svijet otrovao lošim namjerama. Kad imam loš dan i najradije bih se sklupčala i plakala danima, legnem kraj njega i znam - sretnica sam jer imam sebe nekoga tko je odrastao – ne uz mene, nego sa mnom – on će u mojim očima uvijek biti moj dječak koji me naučio voljeti, i pokazati da voliš (u tome je uvijek bio bolji od mene), s kojim ne da mogu, nego moram biti svoja (jer me bolno precizno poznaje). Najveće otajstvo svijeta je da samo prava ljubav može čovjeku koji se guši udahnuti tako neophodni dah.

Možda nismo lutali i tražili po svijetu radosna mjesta, ta nikada u šesnaest godina zajedništva nismo bili izvan granica ove države zajedno, ali život s njim najveća je pustolovina koju sam mogla doživjeti, a naš dom najradosnije je mjesto na kojem sam se mogla (pro)naći.

"- Ne bismo li trebali skupljati suvenire? Zapisivati dojmove? Snimati video? Kako ćemo se organizirati?
- Nećemo. Kad lutamo, moramo živjeti u sadašnosti, a ne gledati je kroz objektiv."


"- Daj da te nešto pitam. Vjeruješ li da postoji nešto što se zove savršen dan?
- Molim?
- Savršen dan. Od početka do kraja. Dan u kojem se ne dogodi ništa strašno, tužno ni svakodnevno. Vjeruješ li da je takvo što moguće?
- Nemam pojma.
- Jesi li ikada doživjela takav dan?
- Nisam.
- Nisam ni ja, ali tragam za njim."

Primjedbe

  1. Dovršila danas knjigu, nije me prikovala za stolicu, ali je definitivno vrijedna čitanja i promišljanja. Potpisujem tvoju rečenicu: 'Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja...' To je zapravo ono što ću najviše zapamtiti iz ove knjige.
    P.s. Blago tebi na tvom vlastitom (i boljem) Finchu, ja svoga još uvijek tražim :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...