Preskoči na glavni sadržaj

Moj Theodore Finch

Najčešće se patim s istovremenim čitanjem nekoliko knjiga – čitam po raspoloženju – neke su za čitanje ujutro, neke za pauzu na poslu, a neke su baš za večernje sate. A onda, tu i tamo, dogodi se da mi jedna od tih knjiga toliko zaokupi pažnju da sve druge padnu u zaborav. Pospremim ih na policu i ondje čekaju neka bolja vremena, a ja usredotočeno proždirem stranice te spešl knjige na koju sam se navukla kao što se čovjek navuče na trash tinejdžersku seriju (da, navukla sam se i na 13 reasons why). Prošlog vikenda sam se tako zaljubila na prvi pogled (ljubav koja postoji samo u svijetu knjiga, ako se mene pita) u likove iz knjige Sva radosna mjesta. Roman je to Jennifer Niven, debitantice u young adult žanru, ali autorice koja može parirati i Johnu Greenu i njegovoj Grešci u našim zvijezdama, a usudila bih se reći i legendarnoj Judy Blume i njenoj Zauvijek (jao, obožavala sam tu knjigu kao nadobudna šesnaestogodišnjakinja). Niven je priču o neobičnom Theodoru Finchu i Violet utemeljila na vlastitoj ljubavnoj vezi s mladićem koji je bolovao od bipolarnog poremećaja, i dala nam uvid u neobičan svijet ljudi koji muku muče s navedenim poremećajem.


Theodore Finch ili živi Budno ili razmišlja o samoubojstvu, čudak je to koji neprestano trči, ne mora spavati, i kojeg neprilika prati u stopu. Nekada popularnu i u sve školske aktivnosti uključenu Violet Finch upoznaje na vrhu školskog tornja, na kojem jedno drugome spašavaju život. Svaki od njih ima unikatnu prtljagu iz prošlosti - napuštanje oca, smrt sestre – s kojom tek preživljava, neprestano se premišljajući „Je li danas dan za umiranje?“ Gotovo je nemoguće zamisliti lik koji jednog trenutka živi život punim plućima, a drugog se premišlja o okončanju svog života, ali upravo takav je Finch – i uvuče vam se pod kožu već na prvim stranicama. Uz njega mi se bilo tako lako vratiti u srednjoškolske dane, kada nisam imala pojma o životu, kad sam se brinula oko testova i ocjena, a glavna mi je preokupacija bila hoće li mi dečko prvi prići nakon svađe koju smo započeli oko sitnice. Često sam bila više nalik Finchu, nego Violet, kad bolje razmislim. Stalno sam imala neke fiks ideje koje sam morala ostvariti, uživala sam se dati potpuno u neki školski projekt ili organizaciju događaja, a onda, opet, iz čistog mira, znala sam danima slušati R.E.M. i deprimirati se jer nikada u mom životu neće sve biti onako kakvim sam zamislila. Iako su te godine bile prožete analiziranjem i osmišljavanjem osobe koja želim postati, čini mi se da sam tada bila odvažnija, snažnija, hrabrija – bez premišljanja bih u to vrijeme sjela devi među grbe, bacila se u vodu, i to na glavu – pa što bude. Sve je lako kad si mlad, zar ne?


 "Osmjehne se ružnim stablima i ružnim klincima kao da gleda u zemlju Oz. Kao da stvarno, istinski vidi u tome ljepotu. U tom trenutku poželim da mogu vidjeti svijet njegovim očima. Poželim da postoje neke naočale koje bi mi mogao dati."

Sada, ima dana kada više nalikujem Violet koja je zapela u trenutku – ona je zapela u trenutku u kojem je njena sestra izgubila život, a ona ga zadržala, a ja sam zapela u trenutku u kojem sam sluđena od nespavanja i od ribanja kupaonice koja kao da ne može ostati čista niti jedan dan. I dok se Violet pita je li u redu nastaviti živjeti život u kojem nema Eleanor, ja se često pitam hoću li se ikada više osjećati zdravo i odmorno – i, jedno je sigurno, obje propuštamo život uslijed previše propitkivanja i izbjegavanja suočavanja s izazovima. Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja. Violet je našla Fincha koji ju je svojim blesavim pravilima naučio da savršen dan postoji, da je bitnije što ćeš ostaviti, nego što ćeš odnijeti sa sobom, da je važno živjeti u trenutku, popeti se na brdo i vjerovati da u ovom svijetu ima dobra.

A ja? Imam i ja svog Fincha. Možda nema bipolarni poremećaj (iako, zbog kronične neispavanosti, teško jepostaviti točnu dijagnozu), ali ima u sebi dječaka kojeg sam zavoljela prije mnogo godina – on čuva ono malo moje ludosti koju sam izgubila putem, i kad god ga pogledam, kroz glavu mi prolete naša radosna mjesta, naše drame, naši poljupci iza škole (običaj koji se trudimo održati čak i u ovim, najboljim, godinama), sve naše prvo, naše posebno. Svaka ljubavna priča je lijepa, ali od trenutka kad sam ga upoznala imam osjećaj da je naša posebna, da se svemir doista urotio da bismo se mi pronašli. No, valjda to svatko osjeća za svoju prvu ljubav. Ipak, razlikujemo se od mnogih - imali smo sreće. I snage - jer potrebno je mnogo snage, strpljenja i ludosti da se život provede s onim koga je srce zavoljelo prije nego li ga je svijet otrovao lošim namjerama. Kad imam loš dan i najradije bih se sklupčala i plakala danima, legnem kraj njega i znam - sretnica sam jer imam sebe nekoga tko je odrastao – ne uz mene, nego sa mnom – on će u mojim očima uvijek biti moj dječak koji me naučio voljeti, i pokazati da voliš (u tome je uvijek bio bolji od mene), s kojim ne da mogu, nego moram biti svoja (jer me bolno precizno poznaje). Najveće otajstvo svijeta je da samo prava ljubav može čovjeku koji se guši udahnuti tako neophodni dah.

Možda nismo lutali i tražili po svijetu radosna mjesta, ta nikada u šesnaest godina zajedništva nismo bili izvan granica ove države zajedno, ali život s njim najveća je pustolovina koju sam mogla doživjeti, a naš dom najradosnije je mjesto na kojem sam se mogla (pro)naći.

"- Ne bismo li trebali skupljati suvenire? Zapisivati dojmove? Snimati video? Kako ćemo se organizirati?
- Nećemo. Kad lutamo, moramo živjeti u sadašnosti, a ne gledati je kroz objektiv."


"- Daj da te nešto pitam. Vjeruješ li da postoji nešto što se zove savršen dan?
- Molim?
- Savršen dan. Od početka do kraja. Dan u kojem se ne dogodi ništa strašno, tužno ni svakodnevno. Vjeruješ li da je takvo što moguće?
- Nemam pojma.
- Jesi li ikada doživjela takav dan?
- Nisam.
- Nisam ni ja, ali tragam za njim."

Primjedbe

  1. Dovršila danas knjigu, nije me prikovala za stolicu, ali je definitivno vrijedna čitanja i promišljanja. Potpisujem tvoju rečenicu: 'Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja...' To je zapravo ono što ću najviše zapamtiti iz ove knjige.
    P.s. Blago tebi na tvom vlastitom (i boljem) Finchu, ja svoga još uvijek tražim :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca