Preskoči na glavni sadržaj

Moj Theodore Finch

Najčešće se patim s istovremenim čitanjem nekoliko knjiga – čitam po raspoloženju – neke su za čitanje ujutro, neke za pauzu na poslu, a neke su baš za večernje sate. A onda, tu i tamo, dogodi se da mi jedna od tih knjiga toliko zaokupi pažnju da sve druge padnu u zaborav. Pospremim ih na policu i ondje čekaju neka bolja vremena, a ja usredotočeno proždirem stranice te spešl knjige na koju sam se navukla kao što se čovjek navuče na trash tinejdžersku seriju (da, navukla sam se i na 13 reasons why). Prošlog vikenda sam se tako zaljubila na prvi pogled (ljubav koja postoji samo u svijetu knjiga, ako se mene pita) u likove iz knjige Sva radosna mjesta. Roman je to Jennifer Niven, debitantice u young adult žanru, ali autorice koja može parirati i Johnu Greenu i njegovoj Grešci u našim zvijezdama, a usudila bih se reći i legendarnoj Judy Blume i njenoj Zauvijek (jao, obožavala sam tu knjigu kao nadobudna šesnaestogodišnjakinja). Niven je priču o neobičnom Theodoru Finchu i Violet utemeljila na vlastitoj ljubavnoj vezi s mladićem koji je bolovao od bipolarnog poremećaja, i dala nam uvid u neobičan svijet ljudi koji muku muče s navedenim poremećajem.


Theodore Finch ili živi Budno ili razmišlja o samoubojstvu, čudak je to koji neprestano trči, ne mora spavati, i kojeg neprilika prati u stopu. Nekada popularnu i u sve školske aktivnosti uključenu Violet Finch upoznaje na vrhu školskog tornja, na kojem jedno drugome spašavaju život. Svaki od njih ima unikatnu prtljagu iz prošlosti - napuštanje oca, smrt sestre – s kojom tek preživljava, neprestano se premišljajući „Je li danas dan za umiranje?“ Gotovo je nemoguće zamisliti lik koji jednog trenutka živi život punim plućima, a drugog se premišlja o okončanju svog života, ali upravo takav je Finch – i uvuče vam se pod kožu već na prvim stranicama. Uz njega mi se bilo tako lako vratiti u srednjoškolske dane, kada nisam imala pojma o životu, kad sam se brinula oko testova i ocjena, a glavna mi je preokupacija bila hoće li mi dečko prvi prići nakon svađe koju smo započeli oko sitnice. Često sam bila više nalik Finchu, nego Violet, kad bolje razmislim. Stalno sam imala neke fiks ideje koje sam morala ostvariti, uživala sam se dati potpuno u neki školski projekt ili organizaciju događaja, a onda, opet, iz čistog mira, znala sam danima slušati R.E.M. i deprimirati se jer nikada u mom životu neće sve biti onako kakvim sam zamislila. Iako su te godine bile prožete analiziranjem i osmišljavanjem osobe koja želim postati, čini mi se da sam tada bila odvažnija, snažnija, hrabrija – bez premišljanja bih u to vrijeme sjela devi među grbe, bacila se u vodu, i to na glavu – pa što bude. Sve je lako kad si mlad, zar ne?


 "Osmjehne se ružnim stablima i ružnim klincima kao da gleda u zemlju Oz. Kao da stvarno, istinski vidi u tome ljepotu. U tom trenutku poželim da mogu vidjeti svijet njegovim očima. Poželim da postoje neke naočale koje bi mi mogao dati."

Sada, ima dana kada više nalikujem Violet koja je zapela u trenutku – ona je zapela u trenutku u kojem je njena sestra izgubila život, a ona ga zadržala, a ja sam zapela u trenutku u kojem sam sluđena od nespavanja i od ribanja kupaonice koja kao da ne može ostati čista niti jedan dan. I dok se Violet pita je li u redu nastaviti živjeti život u kojem nema Eleanor, ja se često pitam hoću li se ikada više osjećati zdravo i odmorno – i, jedno je sigurno, obje propuštamo život uslijed previše propitkivanja i izbjegavanja suočavanja s izazovima. Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja. Violet je našla Fincha koji ju je svojim blesavim pravilima naučio da savršen dan postoji, da je bitnije što ćeš ostaviti, nego što ćeš odnijeti sa sobom, da je važno živjeti u trenutku, popeti se na brdo i vjerovati da u ovom svijetu ima dobra.

A ja? Imam i ja svog Fincha. Možda nema bipolarni poremećaj (iako, zbog kronične neispavanosti, teško jepostaviti točnu dijagnozu), ali ima u sebi dječaka kojeg sam zavoljela prije mnogo godina – on čuva ono malo moje ludosti koju sam izgubila putem, i kad god ga pogledam, kroz glavu mi prolete naša radosna mjesta, naše drame, naši poljupci iza škole (običaj koji se trudimo održati čak i u ovim, najboljim, godinama), sve naše prvo, naše posebno. Svaka ljubavna priča je lijepa, ali od trenutka kad sam ga upoznala imam osjećaj da je naša posebna, da se svemir doista urotio da bismo se mi pronašli. No, valjda to svatko osjeća za svoju prvu ljubav. Ipak, razlikujemo se od mnogih - imali smo sreće. I snage - jer potrebno je mnogo snage, strpljenja i ludosti da se život provede s onim koga je srce zavoljelo prije nego li ga je svijet otrovao lošim namjerama. Kad imam loš dan i najradije bih se sklupčala i plakala danima, legnem kraj njega i znam - sretnica sam jer imam sebe nekoga tko je odrastao – ne uz mene, nego sa mnom – on će u mojim očima uvijek biti moj dječak koji me naučio voljeti, i pokazati da voliš (u tome je uvijek bio bolji od mene), s kojim ne da mogu, nego moram biti svoja (jer me bolno precizno poznaje). Najveće otajstvo svijeta je da samo prava ljubav može čovjeku koji se guši udahnuti tako neophodni dah.

Možda nismo lutali i tražili po svijetu radosna mjesta, ta nikada u šesnaest godina zajedništva nismo bili izvan granica ove države zajedno, ali život s njim najveća je pustolovina koju sam mogla doživjeti, a naš dom najradosnije je mjesto na kojem sam se mogla (pro)naći.

"- Ne bismo li trebali skupljati suvenire? Zapisivati dojmove? Snimati video? Kako ćemo se organizirati?
- Nećemo. Kad lutamo, moramo živjeti u sadašnosti, a ne gledati je kroz objektiv."


"- Daj da te nešto pitam. Vjeruješ li da postoji nešto što se zove savršen dan?
- Molim?
- Savršen dan. Od početka do kraja. Dan u kojem se ne dogodi ništa strašno, tužno ni svakodnevno. Vjeruješ li da je takvo što moguće?
- Nemam pojma.
- Jesi li ikada doživjela takav dan?
- Nisam.
- Nisam ni ja, ali tragam za njim."

Primjedbe

  1. Dovršila danas knjigu, nije me prikovala za stolicu, ali je definitivno vrijedna čitanja i promišljanja. Potpisujem tvoju rečenicu: 'Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja...' To je zapravo ono što ću najviše zapamtiti iz ove knjige.
    P.s. Blago tebi na tvom vlastitom (i boljem) Finchu, ja svoga još uvijek tražim :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit