Preskoči na glavni sadržaj

Tridesete su nove tridesete

Sutra ću navršiti tu strašnu 30. godinu svog života. Svi je se boje, jer predstavlja ulazak u četvrto deseteljeće (čitaj: korak do posljednjeg pomazanja). A ja?


Nekako sam si ovaj tjedan sva bitna zbog te tridesete - sada ću napokon postati zrela, samosvjesna (još kad bih u potpunosti znala što to znači) i mudra žena. OK, možda mi neki dijelovi tijela vise više nego prije pet rođendana, i možda su bore pred vratima, ali još uvijek se ugodno osjećam s tom tridesetom - privilegija je biti u njenom društvu, pogotovo kad uzmem u obzir da sam do sada ostvarila sve što sam željela.


Svaka žena ima snove o sebi, zamišlja ženu koja će postati do tridesete - neke priželjkuju veću plaću ili titulu, neke žele vrhunske krpice, neke žele slobodu i putovanja, ja samo želim uvijek biti zadovoljna s onim što imam. Možda bi me neki opisali kao nimalo ambicioznu osobu, ali doista želim biti sretna u ovom trenutku, jer vjerujem da čovjeka mogu napatiti one neuslišane molitve. No, tanka je granica između sanjarenja i nezadovoljstva postojećim, zar ne?

Postoji stotinu članaka na temu što bi žena trebala do tridesete godine - imati bar jednog bad boya, svoj signature parfem, solidan životopis, režim njege kože, nekoga tko će ju maziti i paziti. Do sada sam puno toga naučila (iako mi se ponekad čini da sam još uvijek u nekom dvadesetitreća-godina-state-of-mind-u) - kako oprostiti, ali kako se i ispričati, kako prihvatiti druge takve kakvi jesu, kako posložiti prioritete, birati svoje bitke i odustati od ljudi koji nemaju vremena za mene (to mi je nekada bilo nešto najteže za učiniti). Još uvijek radim na tome da naučim prihvatiti kompliment (uvijek zvučim kao da se opravdavam, i nervozna sam čim uvidim da me netko odmjerava/ocjenjuje), riješim frustracije sama sa sobom (a ne istresem se na divnog muža kojeg znam da nisam zaslužila), postanem elegantna (lijena sam za hodati u štiklama, a novac radije potrošim u antikvarijatu, nego na krpice), pobrinem se o svom zdravlju (hm, odakle krenuti?), uštedim nešto novca za crne dane (čim krenem sa štednjom, uvidim da su crni dani - ovdje), i prije svega, da prestanem planirati i uživam u trenutku - ta život me do sada dovoljno puta poučio da se najbolje stvari dogode iznenada, bez planova i često u situacijama koje se čine bezizlaznima. Često se snaga žene pronalazi u strpljenju, a ne u sirovoj ambiciji.

Wow, trideset godina! Daleko sam dogurala od djevojčice koja je po ulici igrala gume, koja je plakala zbog jedinice iz dijeljenja dvoznamenkastih brojeva, koja se bojala prvog poljupca i koja je uvijek kasnila kući i vodila zbog toga bitke s mamom i tatom. Često sam se bojala - loših rezultata, razočaranja, napuštanja, neizvjesnosti, ali nisam se nikada bojala sebe, čak ni u svojim najsamotnijim ili najgorim izdanjima. To želim svim ženama, bile u dvadesetima, tridesetima ili pedesetima - da budu sebi - ne najbolje (to bi bilo preegocentrično), ali ugodno društvo, i da uživaju u svakoj minuti druženja.


Primjedbe

  1. Sretan rođendan! I moj je za nekoliko dana, ali ja još imam godinu do velike tridesete. Joj, dok se sjetim sebe s 18, pa ti ljudi od 30 su mi djelovali staro.. 😂

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislila sam da si ti puno mlađa hehe i meni su s 18 oni s 30 djelovali ko starci

      Izbriši
    2. Bit ce da zvucim jako nezrelo hihi :)

      Izbriši
  2. Pa meni je jos 30 staro :D ali ne moze svatko ostariti pa ne bjezim od vremena! Sretan ti rođendan! Živjela!

    OdgovoriIzbriši
  3. Sretan rodendan! I ja sam se dok nisam nedavno postala mama osjecala kao ti, a 3 sam godine starija.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta