Preskoči na glavni sadržaj

Pepeljugin dan

Otkad je svijeta i vijeka...dobro, pretjerujem malo - ali, otkad je Carrie Bradshaw u svojim manolicama prošetala TV ekranima diljem svijeta, kolumne su postale omiljena ženska forma. Prije nje kolumna je bila dosadna rubrika u novinama u kojoj se prečesto laprdalo o politici, a ona ju je popularizirala pičući kolumne o temi koja sav svijet podjednako interesira - o seksu.

Znam, možda nije prikladno pisati o zbirki kolumni Tene Štivičić, koja voli popljuvati i Crkvu, između ostalog, na Pepelnicu, ali baš mi se ovih dana njena knjiga, ironije li - naslova Pepeljugino maslo - našla u ruci. Na stranu s Teninim stavom o crkvenim običajima, zadržimo se na njenoj optužbi protiv sirote Pepeljuge, junakinje mnogih žena - a sve to u ime emancipirane Carrie Bradshaw i kompanije.


Tena Štivičić hrvatska je dramaturginja koja je još kao studentica za dramu Nemreš pobjeć od nedjelje dobila nagradu Marina Držića, kao stipendistica je bila u Švicarskoj, da bi naposljetku magistrirala u Londonu, gdje sada i živi i stvara. Iznimno talentirana i obrazovana je to žena koja na najjednostavniji mogući način uspjeva doprijeti do naših ženskih srdaca. U svojoj zbirki kolumni, koje su objavljivane u časopisu Zaposlena i tjedniku Telegram, na duhovit način progovara o današnjim super snažnim ženskim likovima koji nam ipak nisu uzor, o školarkama koje žele stipendiju, o vajazzlingu, pocuričenju žena, starenju, o tome kako je Bridget Jones poslala u p* materinu i dr., utvrđujući jednu činjenicu - sve želimo isto.

"Kad se sve svede na svoju osnovu, ispostavlja se da je ono što tražimo uvijek zapravo isto. Nešto malo smisla da te vodi kroz život netko tvoj s kojim će se produljiti vrsta. Malo mira, možda i malo priznanja iz plemena, da nas netko potapša po ramenu s vremena na vrijeme. Malo užitka tu i tamo. I da ne umreš sam."


"Sve je to upakirano u sumnjivi celofan ženske snage, seksualne moći i samopouzdanja. Još jedna stvar koja nam može pomoći da se osjećamo više seksi i da u svom seksualnom životu što potpunije uživamo. Jer to je, naime, bez kompleksne pripreme, nemoguća misija. Da vam slučajno ne padne na pamaet upustiti se u seksualnu igru spontano, a da niste provjerili što je naraslo, procurilo, provirilo i je li sve ostrugano, očerupano, dezinificirano i naparfimirano."


Ova ružičasta knjižica, koju se pročita uz jednu kvalitetnu kavu - jer Tena je sasvim ugodno društvo, savršen je poklon za sve pink ladies out there - za vaše majke, sestre, prijateljice i kolegice - sve one s kojima ćete rado proslaviti svoje bivanje ženom, bilo to na 8. mart, ili - svakoga dana.

 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...
Objavi komentar
Pročitajte više

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...
Objavi komentar
Pročitajte više