Preskoči na glavni sadržaj

Pepeljugin dan

Otkad je svijeta i vijeka...dobro, pretjerujem malo - ali, otkad je Carrie Bradshaw u svojim manolicama prošetala TV ekranima diljem svijeta, kolumne su postale omiljena ženska forma. Prije nje kolumna je bila dosadna rubrika u novinama u kojoj se prečesto laprdalo o politici, a ona ju je popularizirala pičući kolumne o temi koja sav svijet podjednako interesira - o seksu.

Znam, možda nije prikladno pisati o zbirki kolumni Tene Štivičić, koja voli popljuvati i Crkvu, između ostalog, na Pepelnicu, ali baš mi se ovih dana njena knjiga, ironije li - naslova Pepeljugino maslo - našla u ruci. Na stranu s Teninim stavom o crkvenim običajima, zadržimo se na njenoj optužbi protiv sirote Pepeljuge, junakinje mnogih žena - a sve to u ime emancipirane Carrie Bradshaw i kompanije.


Tena Štivičić hrvatska je dramaturginja koja je još kao studentica za dramu Nemreš pobjeć od nedjelje dobila nagradu Marina Držića, kao stipendistica je bila u Švicarskoj, da bi naposljetku magistrirala u Londonu, gdje sada i živi i stvara. Iznimno talentirana i obrazovana je to žena koja na najjednostavniji mogući način uspjeva doprijeti do naših ženskih srdaca. U svojoj zbirki kolumni, koje su objavljivane u časopisu Zaposlena i tjedniku Telegram, na duhovit način progovara o današnjim super snažnim ženskim likovima koji nam ipak nisu uzor, o školarkama koje žele stipendiju, o vajazzlingu, pocuričenju žena, starenju, o tome kako je Bridget Jones poslala u p* materinu i dr., utvrđujući jednu činjenicu - sve želimo isto.

"Kad se sve svede na svoju osnovu, ispostavlja se da je ono što tražimo uvijek zapravo isto. Nešto malo smisla da te vodi kroz život netko tvoj s kojim će se produljiti vrsta. Malo mira, možda i malo priznanja iz plemena, da nas netko potapša po ramenu s vremena na vrijeme. Malo užitka tu i tamo. I da ne umreš sam."


"Sve je to upakirano u sumnjivi celofan ženske snage, seksualne moći i samopouzdanja. Još jedna stvar koja nam može pomoći da se osjećamo više seksi i da u svom seksualnom životu što potpunije uživamo. Jer to je, naime, bez kompleksne pripreme, nemoguća misija. Da vam slučajno ne padne na pamaet upustiti se u seksualnu igru spontano, a da niste provjerili što je naraslo, procurilo, provirilo i je li sve ostrugano, očerupano, dezinificirano i naparfimirano."


Ova ružičasta knjižica, koju se pročita uz jednu kvalitetnu kavu - jer Tena je sasvim ugodno društvo, savršen je poklon za sve pink ladies out there - za vaše majke, sestre, prijateljice i kolegice - sve one s kojima ćete rado proslaviti svoje bivanje ženom, bilo to na 8. mart, ili - svakoga dana.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...