Preskoči na glavni sadržaj

Safari duha jedne nemajke

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije.

Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta.

"Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom" 
Michael Levin



O Safariju duha načula sam još od kolegica u Šibeniku. Tad nisam bila majka pa sam pijuckala kavu misleći da mi ono, o čemu su razgovarale, ulazi na jedno, a izlazi na drugo uho. Ipak, neke mudrosti su ostale, pa sam ja svjesno nedavno potražila knjigu Ane Bučević u knjižnici. Safari duha bestseler je ove Splićanke, profesorice kineziologije i majke dvoje djece koja tvrdi da je emocionalna inteligencija ključna da bi dijete postalo sretan i potpun odrastao čovjek. U svojoj knjizi raznim metodama podsjeća djecu i roditelje na snagu zahvalnosti, samosvijesti, osjećaja, pohvale i poštovanja, te mnogih drugih vrijednosti. 

Nije ona otkrila nikakvu novinu, ali ovom knjigom podsjetila je roditelje da moraju svojoj djeci biti model emocionalno inteligentne osobe - da se moraju biti spremni mijenjati, da moraju biti svjesni emocija drugih, da moraju svojoj djeci reći "ne" za njihovo dobro, da ne smiju donositi prenagljene zaključke, da moraju vježbati strpljenje, da ne smiju djetetu pisati zadaću, jer u redu je i griješiti, da moraju plakati i smijati se (pogledati Inside out, ako niste!), da moraju osjetiti empatiju, a ne suosjećanje! (suosjećanje izvire iz sažaljenja, dok empatija predstavlja brigu za drugog), da moraju dijete naučiti da svaka priča ima dvije strane, da moraju djecu učiti zahvalnosti, optimizmu, samopouzdanju, dosljednosti i upornosti.


"Sprječavajući patnju djeteta sprječavamo rast njegove duše i duha. Pogreške su dio života, a patnja je oblik suočavanja s njima."

"Ono čemu se opiremo, to raste, a ono s čime se suočimo, to nestaje."

"Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem stoji uvijek ista voda."

"Rijetko činimo nešto čega se bojimo, i nikada ne saznamo je li strah opravdan. Strah rezultira pomanjkanjem iskustva, pomanjkanje iskustva rezultira neznanjem, a neznanje rađa još veći strah."

"U životu ne uspijevaju oni najsnažniji ili najpametniji, već oni koji su se voljni mijenjati."


 

Možda neću biti savršena mama, griješit ću sigurno - već jesam (da, u knjizi se nalaze i upute što raditi u trenutku kad se dijete počne histerično bacati po podu, ako vas zanima), ali nadam se da ću svojim životom poučiti Franku da je u redu griješiti, da ne treba uvijek gledati svoj komoditet i svoju korist, da se treba znati ispričati, izliječiti rane, isplakati se i krenuti hrabro naprijed - ne znajući nikada sve, ali znajući dovoljno da nikada ne odustaneš od sebe, od potrage za odgovorima, od prilike za sreću.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...