subota, 18. ožujka 2017.

Safari duha jedne nemajke

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije.

Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta.

"Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom" 
Michael Levin



O Safariju duha načula sam još od kolegica u Šibeniku. Tad nisam bila majka pa sam pijuckala kavu misleći da mi ono, o čemu su razgovarale, ulazi na jedno, a izlazi na drugo uho. Ipak, neke mudrosti su ostale, pa sam ja svjesno nedavno potražila knjigu Ane Bučević u knjižnici. Safari duha bestseler je ove Splićanke, profesorice kineziologije i majke dvoje djece koja tvrdi da je emocionalna inteligencija ključna da bi dijete postalo sretan i potpun odrastao čovjek. U svojoj knjizi raznim metodama podsjeća djecu i roditelje na snagu zahvalnosti, samosvijesti, osjećaja, pohvale i poštovanja, te mnogih drugih vrijednosti. 

Nije ona otkrila nikakvu novinu, ali ovom knjigom podsjetila je roditelje da moraju svojoj djeci biti model emocionalno inteligentne osobe - da se moraju biti spremni mijenjati, da moraju biti svjesni emocija drugih, da moraju svojoj djeci reći "ne" za njihovo dobro, da ne smiju donositi prenagljene zaključke, da moraju vježbati strpljenje, da ne smiju djetetu pisati zadaću, jer u redu je i griješiti, da moraju plakati i smijati se (pogledati Inside out, ako niste!), da moraju osjetiti empatiju, a ne suosjećanje! (suosjećanje izvire iz sažaljenja, dok empatija predstavlja brigu za drugog), da moraju dijete naučiti da svaka priča ima dvije strane, da moraju djecu učiti zahvalnosti, optimizmu, samopouzdanju, dosljednosti i upornosti.


"Sprječavajući patnju djeteta sprječavamo rast njegove duše i duha. Pogreške su dio života, a patnja je oblik suočavanja s njima."

"Ono čemu se opiremo, to raste, a ono s čime se suočimo, to nestaje."

"Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem stoji uvijek ista voda."

"Rijetko činimo nešto čega se bojimo, i nikada ne saznamo je li strah opravdan. Strah rezultira pomanjkanjem iskustva, pomanjkanje iskustva rezultira neznanjem, a neznanje rađa još veći strah."

"U životu ne uspijevaju oni najsnažniji ili najpametniji, već oni koji su se voljni mijenjati."


 

Možda neću biti savršena mama, griješit ću sigurno - već jesam (da, u knjizi se nalaze i upute što raditi u trenutku kad se dijete počne histerično bacati po podu, ako vas zanima), ali nadam se da ću svojim životom poučiti Franku da je u redu griješiti, da ne treba uvijek gledati svoj komoditet i svoju korist, da se treba znati ispričati, izliječiti rane, isplakati se i krenuti hrabro naprijed - ne znajući nikada sve, ali znajući dovoljno da nikada ne odustaneš od sebe, od potrage za odgovorima, od prilike za sreću.

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)