Preskoči na glavni sadržaj

Tridesete su nove tridesete

Sutra ću navršiti tu strašnu 30. godinu svog života. Svi je se boje, jer predstavlja ulazak u četvrto deseteljeće (čitaj: korak do posljednjeg pomazanja). A ja?


Nekako sam si ovaj tjedan sva bitna zbog te tridesete - sada ću napokon postati zrela, samosvjesna (još kad bih u potpunosti znala što to znači) i mudra žena. OK, možda mi neki dijelovi tijela vise više nego prije pet rođendana, i možda su bore pred vratima, ali još uvijek se ugodno osjećam s tom tridesetom - privilegija je biti u njenom društvu, pogotovo kad uzmem u obzir da sam do sada ostvarila sve što sam željela.


Svaka žena ima snove o sebi, zamišlja ženu koja će postati do tridesete - neke priželjkuju veću plaću ili titulu, neke žele vrhunske krpice, neke žele slobodu i putovanja, ja samo želim uvijek biti zadovoljna s onim što imam. Možda bi me neki opisali kao nimalo ambicioznu osobu, ali doista želim biti sretna u ovom trenutku, jer vjerujem da čovjeka mogu napatiti one neuslišane molitve. No, tanka je granica između sanjarenja i nezadovoljstva postojećim, zar ne?

Postoji stotinu članaka na temu što bi žena trebala do tridesete godine - imati bar jednog bad boya, svoj signature parfem, solidan životopis, režim njege kože, nekoga tko će ju maziti i paziti. Do sada sam puno toga naučila (iako mi se ponekad čini da sam još uvijek u nekom dvadesetitreća-godina-state-of-mind-u) - kako oprostiti, ali kako se i ispričati, kako prihvatiti druge takve kakvi jesu, kako posložiti prioritete, birati svoje bitke i odustati od ljudi koji nemaju vremena za mene (to mi je nekada bilo nešto najteže za učiniti). Još uvijek radim na tome da naučim prihvatiti kompliment (uvijek zvučim kao da se opravdavam, i nervozna sam čim uvidim da me netko odmjerava/ocjenjuje), riješim frustracije sama sa sobom (a ne istresem se na divnog muža kojeg znam da nisam zaslužila), postanem elegantna (lijena sam za hodati u štiklama, a novac radije potrošim u antikvarijatu, nego na krpice), pobrinem se o svom zdravlju (hm, odakle krenuti?), uštedim nešto novca za crne dane (čim krenem sa štednjom, uvidim da su crni dani - ovdje), i prije svega, da prestanem planirati i uživam u trenutku - ta život me do sada dovoljno puta poučio da se najbolje stvari dogode iznenada, bez planova i često u situacijama koje se čine bezizlaznima. Često se snaga žene pronalazi u strpljenju, a ne u sirovoj ambiciji.

Wow, trideset godina! Daleko sam dogurala od djevojčice koja je po ulici igrala gume, koja je plakala zbog jedinice iz dijeljenja dvoznamenkastih brojeva, koja se bojala prvog poljupca i koja je uvijek kasnila kući i vodila zbog toga bitke s mamom i tatom. Često sam se bojala - loših rezultata, razočaranja, napuštanja, neizvjesnosti, ali nisam se nikada bojala sebe, čak ni u svojim najsamotnijim ili najgorim izdanjima. To želim svim ženama, bile u dvadesetima, tridesetima ili pedesetima - da budu sebi - ne najbolje (to bi bilo preegocentrično), ali ugodno društvo, i da uživaju u svakoj minuti druženja.


Primjedbe

  1. Sretan rođendan! I moj je za nekoliko dana, ali ja još imam godinu do velike tridesete. Joj, dok se sjetim sebe s 18, pa ti ljudi od 30 su mi djelovali staro.. 😂

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislila sam da si ti puno mlađa hehe i meni su s 18 oni s 30 djelovali ko starci

      Izbriši
    2. Bit ce da zvucim jako nezrelo hihi :)

      Izbriši
  2. Pa meni je jos 30 staro :D ali ne moze svatko ostariti pa ne bjezim od vremena! Sretan ti rođendan! Živjela!

    OdgovoriIzbriši
  3. Sretan rodendan! I ja sam se dok nisam nedavno postala mama osjecala kao ti, a 3 sam godine starija.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca