Na drugoj godini studija svi smo morali pred kolegama izložiti jednu od tabu tema za kolegij engleskog jezika - dakako, iz pravnog ugla. Ne sjećam se više koju sam temu ja odabrala, ali sjećam se kolegice koja je odabrala - pobačaj. Kolege pravnici, i ja skupa s njima, preokretali su očima dok je kolegica s pouzdanjem izlagala ono što je više bio njen osobni stav glede teme, nego pravni institut koji valja analizirati u svjetlu hrvatskog pozitivnog prava. Ne znam koju je ocjenu tada zaslužila kolegica, ali tog dana nisam ni pomišljala na to da ću je se sjetiti, sitne i krhke, ali sigurne u svoje riječi, i godinama kasnije - svaki put kada pred većim auditorijem valja zauzeti određenu stranu u raspravi o ovoj temi. Divim se njenoj hrabrosti! Ja, naprotiv, iako se ne bojim sukoba, godinama sam nastojala izbjeći raspravu o pobačaju, kao da nisam ni sa sobom bila načisto što mislim o tom stanovitom pravu žene - pravu da odluči tko treba živjeti, a tko ne. Nekada davno, feministica u meni je vrištala: "Žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom!", ali majka u meni nadglasala je svu viku: "Ali, dijete ima svoje tijelo unutar ženinog, ima malo srce, koje kuca brže nego majčino, ima oči, koje se sklopljene pouzdaju u majčino toplo krilo, ima male ruke i noge koje veselo očekuju izlazak na svjetlo dana..." Nekada sam vjerovala da je u redu, u slučaju da je ženin život ugrožen, prekinuti trudnoću, ali sada sam sigurna - nitko nema pravo odlučiti čiji život je vrijedniji! Nisam za zakonske zabrane, one ne čine pomak ni u kojem smislu, a.b. (jeste li primijetili da žene, koje su učinile abortus, nemaju hrabrosti ni izreći riječ u cijelosti?) se uvijek radio, i radit će se - sve dok ne postanemo društvo slobodno od zakona. Ne trebam zakon da u sebi znam da je život nešto najsvetije što nam je dano, i to je princip po kojem želim živjeti. Takvu bezgraničnu slobodu zaista želim svakoj ženi na svijetu - da uvijek smogne mudrosti razlikovati dobro od zla, te da ima hrabrosti slijediti svoju savjest - koliko god sutrašnjica izgledala zastrašujuće.
Dugo je već na popisu must-read knjiga Oriane Fallaci, kontroverzne, ali zanimljive talijanske novinarke - Pismo nerođenom djetetu. Jednako aktualna i danas, ova knjižica od tek 140 stranica potresla je talijansko društvo sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kritika ovo djelo opisuje kao knjigu koja slavi život - i to na neobičan način - u dijalogu s tek začetim djetetom autorica iznosi svoje najveće strahove, svoje snove, svoje patnje i sumnje. Neudana i napuštena od strane djetetova oca, omalovažena od poslodavca koji smatra da je pametnije zaposliti muškarca jer njima se ne događaju stanovite nezgode, jedinu utjehu pronalazi u razgovoru s djetetom za kojeg nije niti sigurna želi li ga. Njene riječi su žalosne, često gorke, ona ne želi lagati - ne obećava djetetu divan život, nego ga uvjerava da će biti povrijeđeno, da je svijet grub, a život borba...
Sjećam se trenutka kad mi je doktorica rekla: "Vaša beba sad je veličine borovnice" - u očima su mi se skupile suze radosnice, i bila sam tako nestrpljiva, željela sam je upoznati, željela sam joj pokazati nebo, sunce, cvijeće, knjige, kolače, glazbu, sve oni što čini ovaj život divnim. Cijelu trudnoću vodila sam u glavi razgovore s Frankom, a često sam joj i pisala pisma u kojima bih opisivala svoje snove za nju, za nas. Pismo koje sam napisala u bolnici, strepeći od prijevremenog poroda, ne mogu se prisiliti pročitati. Ali, sjećam se, čak i tada uvjeravala sam je da će ona biti dobro. Da će, koliko god ja bila uplašena i slaba, ona biti sretna i zdrava. Zato me ova knjiga Oriane Fallaci dira direktno u živac... Na trenutke sam sudila njenim slabostima, zaboravljajući da imam i ja svoje. Krivila sam ju, iako svakodnevno i sebe krivim za greške koje radim kao majka.
S obzirom da nisam našla podatak o njenoj djeci, vjerujem da je Pismo njeno osobno iskustvo - i da ga je hrabro izlila na papir, i na taj si način se oprostila s prošlošću koja ženu progoni dok je živa. I svaka od nas na tome joj treba čestitati - bez obzira na naša uvjerenja i način života.
Svaka je žena posebna, i naši se snovi međusobno razlikuju, a iskustva, koliko god nekada bila slična, proživljena su na različite načine. Ono po čemu smo nedvojbeno jednake, naša je snaga - da živimo, i da preživimo - sve.
"Onaj prvi drži te vlasništvom Boga, ona druga te smatra vlasništvom
majke, treći vlasništvom Države. Ti ne pripadaš ni Bogu, ni Državi, ni
meni. Pripadaš samo sebi i gotovo."
"Jednakost, dijete moje, postoji samo tamo gdje si ti: kao i sloboda. Samo u jajetu smo svi jednaki."
"Jednog dana ćemo ti i ja morati malo porazgovarati o toj stvari što se naziva ljubav. Jer, iskreno govoreći, još nisam shvatila o čemu se radi. Sumnjam da se radi o velikoj prijevari, izmišljenoj kako bi se ljudi držali na uzici, da im se odvrati pozornost. O ljubavi govore popovi, oglasne ploče, književnici, političari, oni koj vode ljubav; govoreći o njoj i predstavljajući je kao svemoćni lijek za svaku tragediju, ranjavaju i izdaju i uništavaju dušu i tijelo. Mrzim tu riječ koja je posvuda i na svačijem jeziku. Volim šetati, volim piti, volim pušiti, volim slobodu, volim svog ljubavnika, volim svog sina. Nastojim da je nikad ne upotrijebim, da se čak i ne zapitam je li to što uznemiruje moj razum i moje srce, ono što nazivaju ljubavlju. Istini za volju, ne znam da li te volim. Ne mislim na te s izrazima ljubavi. Mislim na tebe s izrazima života. A vidiš tvog oca: što duže razmišljam, to više vjerujem da ga nikad nisam voljela. Divila sam mu se, željela ga, ali ga nisam voljela."
"Mnogo ćeš slušati o slobodi. Ovdje, u nas, ta je riječ zlorabljena isto toliko koliko i riječ ljubav koja je, kao što sam ti već rekla, najzlorabljivanija. Srest ćeš ljude koji se daju raskomadati zbog slobode, podnose mučenja, čak prihvaćaju i smrt. I ja se nadam da ćeš i ti biti jedan od tih ljudi. Ali, u istom trenutku kad te budu razdirali za slobodu, otkrit ćeš da ona ne postoji, da je u najgorem slučaju postojala samo ukoliko si je tražilo: kao san, kao ideja rođena u sjećanju na tvoj život prije rođenja, kad si bilo slobodno jer si bilo samo. I dalje ponavljam da si ovdje zatvorenik, i dalje mislim da imaš malo prostora i da ćeš odsad biti čak i u mraku: ali u toj tami, u tom skučenom prostoru, ti si slobodno kao što nikad nećeš biti u ovom beskrajnom i nemilosrdnom svijetu."
"Čovjek se ne rađa partenogenezom: njegova je bila kapljica svjetlosti što je prodrla u jajae, polovica zametka u kojem je počelo tvoje tijelo. Činjenica da sam ja to zaboravila, bila je cijena koju smo platili na temelj zakona koji nitko ne priznaje: muškarac i žena se sretnu, sviđaju se jedno drugom, žele se, možda sei vole, a onda se, nakon stanovita vremena više ne vole, više se ne žele, možda požele da se nikad nisu sreli. Našla sam ono što sam tražila, dijete moje: ono što između muškraca i žene nazivaju ljubavlju, to je godišnje razdoblje. I ako je to razdoblje u svom pupanju svečanost zelenila, u svom zamiranju je samo hrpa trula lišća."
„…Svi elementi od kojih se sastoji čovjek, od njegova tijela do ličnosti, svi kvocijenti koji sačinjavaju pojedina, od njegove krvi do njegova duha, usredotočeni su u toj ćeliji."
"Oni su mnogo više nego plan ili obećanje: kad bismo ih mogli ispitati mikroskopom, koji bi mogao zaviriti onkraj vidljivog, bacili bismo se na koljena i svi bismo vjerovali u Boga. Već u toj fazi, dakle, ma kakao vam se to činilo paradoksalnim, osjećam pravo da upotrijebim riječ ubojica. I dodajem: ako čovječanstvo ovisi o obujmu a ubojstvo o količini, morali bismo zaključiti da je ubojstvo čovjeka što teži stotinu kilograma veći zločin od ubojstva ono koji teži pedeset kilograma.“
"Oni su mnogo više nego plan ili obećanje: kad bismo ih mogli ispitati mikroskopom, koji bi mogao zaviriti onkraj vidljivog, bacili bismo se na koljena i svi bismo vjerovali u Boga. Već u toj fazi, dakle, ma kakao vam se to činilo paradoksalnim, osjećam pravo da upotrijebim riječ ubojica. I dodajem: ako čovječanstvo ovisi o obujmu a ubojstvo o količini, morali bismo zaključiti da je ubojstvo čovjeka što teži stotinu kilograma veći zločin od ubojstva ono koji teži pedeset kilograma.“
„Vjerovao sam ti, mama. Zajedno s vodom koja me oplakivala, pio sam svaku tvoju misao. I svaka tvoja misao imala je okus otkrića. Zar je moglo biti drukčije? Moje tijelo bilo je samo projekt koji se razvijao u tebi, zahvaljujući tebi; moja misao bila je samo obećanje koje se ostvarivalo u tebi, zahvaljujući tebi. Učio sam isključivo ono što si mi ti davala, nisam znao ono što mi nisi dala: moji srkovi svjetlosti i svijesti bila si ti. Ako si izazivala sve i sva da bi me dovela do života, mislio sam, to znači da je život zaista uzvišen dar.“
„Moram ugasiti samilost prema samoj sebi i samu sebe uvjeriti kako bol nije sol života. Sol života je sreća, a sreća postoji: u tome je što je lovimo. I naposljetku: moram razjasniti tajnu koju nazivaju ljubavlju. Ne onu koja nas prožima u krevetu, kad se dodirujemo, već onu koju sam spremala za tebe, da je ti upoznaš.Nedostaješ mi, dijete. Nedostaješ mi koliko bi mi nedostajala jedna ruka, oko, glas…“
"Je li dovoljno vjerovati u ljubav ako ne vjeruješ u život?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)