Preskoči na glavni sadržaj

Stala plačuć' tužna mati - i ja skupa s njom

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća.


Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi Kristuševe izmoljenih uz Koral sveto čislo zmolili smo, pa opet od ojkanja (iliti meketanja) iz Zagore, kad su pjevači pjevali iz raznih razine i dijelova katedrale priredivši spektakl za naše uši, pa do predivnih slavonskih pasijskih napjeva, koje su ladarice pjevale baš kao što je pjevala moja baka kad je bila mlada - izveli su perfektno. Nikakva gitara, nijedan klavir, nijedan instrument ne može čovjeka dirnuti u srce kao što to može ljudski glas, a kad se radi o 36 glasova koji su savršeno izvježbani i specijalizirani za nekoliko različitih vrsta napjeva - onda čovjek ne može ništa drugo, nego zahvaliti Bogu što nas je stvorio takve čudesne. Tj. njih je stvorio čudesne - ovo što mi ostali radimo dok se tuširamo nije pjevanje.

Dok me dragi smirivao riječima "Jedina ti plačeš, šta ti je" (što, btw, uopće nije bila istina), nisam mogla ne pomisliti kako je divna naša zemlja - tako mala, a tako bogata jezikom, običajima, baštinom. Lado predstavlja sve ono dobro u našoj Hrvatskoj, i ako vam se ikada pruži prilika da ga čujete uživo, nemojte ju propustiti! Eh, kad bi ga barem poslušali i oni koji svojim političkim odlukama uništavaju ovu zemlju - možda bi je onda malo i zavoljeli!

Primjedbe

  1. Bila sam i na U2 i Bon Joviju, koncerti za pamćenje, ali ipak su mi 2 koncerta draža - Balašević (4 sata u Osijeku) i 2Cellos ( 2 sata isto Os). Preporučam, barem potonje, ako nisi fan Đoleta.

    Što se tiče Lada, super su, pratim ih na TV-u, uživo još nisam imala priliku, iako mi bratić pleše u stalnoj postavi....

    OdgovoriIzbriši
  2. Malo je reci da nisam fan Balasevica!
    A Lado uhvati priliku poslusati sto prije! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...