Preskoči na glavni sadržaj

Isplati li se?

Je li vam poznato ime Anđele Bešlić, ili Kristine Šušnjare? Ukoliko zadnjih nekoliko godina niste pratili vijesti na televiziji ili u novinama, onda vam je bar zasigurno poznato ime Antonije Bilić. Ono što je ovim djevojkama zajedničko jest da su živjele s naivnim pogledom na svijet, ne razmišljajući uopće o zlikovcima koji hodaju njihovim gradom ili koji žive u njihovom susjedstvu, a presudila im je njihova drskost i borbeni duh kojim su se do posljednjeg daha odupirale svojim ubojicama. Željele su okusiti slobodu, nisu htjele da ih nedostatak vozačke dozvole, automobila ili vozni red javnog prijevoza ograničava, pa su u želji da se susretnu s prijateljima, ili iz raznih drugih banalnih razloga, odlučile stati uz cestu i podignule palac. Mora da su se obradovale kad je ljubazni stranac ili poznanik usporio te ponudio prijevoz, sigurno su odahnule i nasmijale se toj dobroj duši. Kratko je trajala njihova bezbrižnost jer već nekon pola sata vožnje s prepredenim napasnicima, njihovo srce je zakucalo posljednji put. Anđelu je silovao te tukao do smrti Ivan Bulj, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine, da bi njeno tijelo našli mjesec dana kasnije u kamenjaru nedaleko od njezine kuće. Kristinu je povezao te pokušao silovati njen poznanik, Luka Pezelj, pa kad to zbog njenog opiranja nije uspio učiniti, izudarao je osamnaest puta francuskim ključem te ostavivši je gotovo potpuno golu u šikari prekrivenoj granjem, izmrcvarivši je u tolikoj mjeri da je mogla biti identificirana samo putem otisaka prstiju, zbog čega danas služi zatvorsku kaznu u trajanju od 31 godinu. Antonijina priča dobila je svoj epilog prije dva mjeseca, a njen slučaj podsjetio je Hrvatsku na zločince koji, zbog dvojnog državljanstva, kupuju u dućanu u našem kvartu, piju kavu u kafiću u koji zalazimo, koji plaćaju račune tik do nas, a sve to dok bježe pred zakonom susjednih nam država. 


Ono što mi se mota glavom, dok čitam o tragičnim sudbinama ovih djevojaka, naivnost je koja ih je odvela u smrt, a njihovim obiteljima promijenila živote. Dok živimo svoju svakodnevicu, ne obaziremo se oko sebe, nastojimo ne misliti o zlu koje kroči stazama kojima prolazimo na putu do svojih domova, trudimo se ne gledati nepoznate ljude na ulici. Svaki dan u Hrvatskoj nestane najmanje jedna osoba, i svi smo uvjereni - to se dogodilo nekoj drugoj obitelji, mojoj se to ne može dogoditi. Ovim postom nisam željela upropastiti vam popodne, nego podsjetiti na dragocjenost koju imate - život! Ne ugrožavajte ga hodajući sami/e neosvjetljenim ulicama, ukoliko nemate prijevoz od najbližih vam osoba, ostanite u svom toplom domu, jer nijedan izlazak, kava ili susret nije važniji od života koji je pred vama. Podsjetite na to svoje sestre, i braću, prijatelje i rodbinu, posebno ako znate da imaju naviku spontano hvatati prijevoz ili šetati sami/e. 

Anđela bi danas imala 28 godina, Kristina 26, Antonia bi idući mjesec navršila 19 godina. Je li se taj pogled na život kroz ružičaste naočale, to traženje dobroga u ljudima, zaista isplatilo?

Primjedbe

  1. Jao. Kad samo pomislim koliko sam puta išla sama doma iz izlaska, koliko puta sam pješice hodala ulicama. Nije utjeha što su bile pune ljudi u to doba. Pitanje je tko bi mi pomogao da me netko napao. Mogu samo biti zahvalna što se tako nešto nije nikada dogodilo meni, frendicama, sestrama, poznanicama.. Ali nikad nisam stopirala niti neću. Znam da ove djevojke nisu imale izbora. Pomalo je žalosno što sam već zaboravila na Anđelu i Kristinu :( Pročitaj ovo http://sorenthan.tumblr.com/post/26113337415/larrystylinsoneternal-opal-leaves-through

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Good to know! Ali, sudeći prema svemu što sam na poslu vidjela, ipak bih rekla da bi bolje prošle djevojke koje se ne bore previše, koje ostaju smirene, nastoje razgovorom odvratiti napadača (dobro je spomenuti i spolne bolesti), uglavnom, one koje ne ostavljaju dojam kao da ga ne poštuju i kao da će ga prijaviti prvom prilikom. Dobro je napomenuti da se većina silovanja nikada ne prijavi, ili prekasno, pa treba imati na umu - takva osoba ponovit će svoje nedjelo i sram i neugodnost su nešto što trebamo staviti sa strane, kako ne bi i druge žene morale doživjeti isto.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit