Preskoči na glavni sadržaj

Šibenske lekcije

Znate onu "Danas je prvi dan ostatka tvog života"? Budući da se danas navršava godišnjica moga života i djelovanja u Šibeniku, mogli bismo reći da je danas, za mene, upravo taj dan! Prije točno 366 dana, dan je bio tmuran, neprijateljski raspoložen, a ja sam bila na rubu suza svake minute svog prvog radnog dana. Upuštanje u pothvat "selidba na drugi kraj zemlje trbuhom za kruhom" donijelo mi je neke od najtežih odluka u životu, ali izbora nije bilo - s nadom u bolje sutra pozdravila sam se s najdražima i odselila se u Dalmaciju koju sam dotad znala samo kao mjesto za ljetovanje. S odmakom od godinu dana ne mogu reći je li se sve isplatilo, i nisam sigurna hoću li ikada moći odgovoriti na to pitanje. Ipak, danas slavim svoju pobjedu - tu sam, naučila sam puno o životu, o sebi, živa sam!


O mentalitetu
Slušala sam puno o mentalitetu, no, nisam vjerovala u njegovo postojanje, pa niti u njegov značaj. Nadala sam se da ću, kad već počinjem neki novi život, sresti i neke nove ljude s kojima ću ostvariti neraskidivo prijateljstvo za cijeli život, ljude koji će mi približiti ovaj nepoznati teren, običaje, uljepšati mi šibenske dane. Nakon godinu dana, mogu reći da se moja očekivanja nisu ostvarila, unatoč mom otvorenom duhu i sposobnosti lakog sklapanja prijateljstava. U susretima sa Šibenčanima naučila sam sljedeće: uvjereni su da su gostoljubivi, druželjubivi, otvoreni, veliki zabavljači, i misle da su po tom čuvenom mentalitetu slični Slavoncima, međutim - one, koji možda i jesu takvi, ja nisam upoznala. Šibenčani su pasivni u svemu, pa čak i u govoru (pa tako govore a e, ist, sis, aj i dr.), pa ne čudi to da je stvaranje dubljih odnosa s ljudima u ovom kraju tlaka, pogotovo ako je ružno vrime. Stranci tako ovdje nikada neće biti prihvaćeni, niti će ih se primiti u život ili kuću, a ako baš imate sreću u životu, srest ćete, kao ja, jedno prijateljsko lice koje će vas pustiti u svoju (hm, ipak ne neposrednu) blizinu, i na tome biti iznimno zahvalni!


O Šibeniku
Volim Šibenik, svaki dan ga otkrivam, prođem na putu s posla nekom drugom ulicom, nekim dosad mi nepoznatim skalama i butama. O njegovoj raskošnoj i zanimljivoj povijesti, sigurna sam, znam više nego moji vršnjaci koji su u njemu proveli cijeli svoj život. Obožavam šibenske tvrđave, pogled na more s njih, volim ljeto i blizinu Banja, volim staru gradsku jezgru i sedamnaest crkava u njoj, volim što je na svakom kantunu živjelo šibensko plemstvo, volim što su ovdje stolovali kraljevi, progonile se vještice, volim ljetne festivale, volim šibenske otoke, volim gradsku knjižnicu, volim katedralu i čarobnu krstionicu u kojoj me obuzme osjećaj koji ne mogu usporediti niti s jednim drugim. Hm, možda sam ipak stvorila neraskidivu vezu - s Gradom! 


O poslu
Činjenica jest, ako ste vježbenik, a još, k tome, na grbači države, nitko vas neće doživjeti, nikoga neće biti briga za ono za što vas taj posao priprema, što morate vidjeti ili naučiti. Onoliko koliko sami od sebe date, toliko ćete biti obogaćeni. Pa nastojte na svom prvom radnom mjestu sebe oplemeniti novim znanjima i vještinama, a onda će i kvalitetni mentori i kolege prepoznati vaš trud i znanje.

O prijateljima
Pravi prijatelj se poznaje u nevolji - nije samo poslovica, nego i jedna velika životna istina. Ljudi, koliko god voljeli vas, ne vole vaše probleme, depresiju, žaljenje, suze, pozive u pomoć. U društvu su traženi oni koji su  stalno dobro raspoloženi, nikada se ni na što ne žale, čini se da u svemu pronađu nešto pozitivno. Ali, nešto ću vam reći - ne postoje ljudi koji nemaju probleme, postoje samo oni koji ih skrivaju u strahu da će biti neshvaćeni, odbačeni, prezreni. Ako vam je netko prijatelj, saslušat će on vaše probleme, pa možda i neće likovati nad njima, ali postoji još nešto gore od toga - žalit će vas ili kao uzrok vašeg problema označiti vas - i  to, naravno, vama iza leđa, ili će vam možda, kad već prođe baka s kolačima, sasuti sve u lice. U situacijama kao što je moja, kad sami iskušavate svoje mogućnosti i sposobnosti, trebate podršku osoba koje volite, i ne možete si priuštiti biti neiskren, preteško vam je da biste izigravali uvijek nasmijanu osobu. Međutim, iskrenost će vam ponekad u životu pokazati tko je pravi prijatelj, a tko ne, i možda je dobro u to se uvjeriti što prije, kako biste još više cijenili sve one koji su uz vas u svakoj prilici, spremni da vam poklone svoje rame, svoju utjehu, svoju pažnju, svoje razumijevanje, pa i svoje probleme - da ih zajedno dijelite sve dok oni potpuno ne nestanu.


O ljubavi
Ljubav, ako je prava, preživjet će sve, a uz nju, i vi ćete preživjeti sve. Ljubav osobe koja vas voli, bit će ponekad i jedini razlog za ranojutarnje buđenje, odlazak na posao, cjelodnevnu usamljenost. Ako ste voljeni kao ja, samo taj razlog bit će vam i dovoljan.

O Bogu
Živjeti svaki dan s Bogom za mene je borba. Jedan dan Mu zamjeram, drugi sam bijesna na Njega, trećeg potpuno gubim vjeru, a četvrti dan već se vraćam u Očevo krilo, jer potpunu utjehu nemam ni u čemu drugome. Ono što me drži zadnjih godinu dana je sljedeća misao: "Da bismo dobili nešto što nikada nismo imali, moramo učiniti nešto što nikada nismo učinili. Kada nam Bog uzima nešto što ne možemo shvatiti, On nas ne kažnjava, već nam otvara ruke da primimo nešto još bolje. Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost neće zaštititi."


O sebi
Nisam sumnjala u sebe - nisam quitter i ne volim nedovršene poslove, izdržat ću sve. Ali, podcijenila sam svog protivnika, nisam znala da će biti tako teško, da će vrijeme prolaziti tako sporo, a da će ponekad proći dani da se ne nasmijem. Usamljenost je čovjeku najveći neprijatelj jer sam čovjek je nemoćan sukobiti se sa životom. Tek kad sam, boreći se sa suzama i bezvoljnošću, spoznala da nisam sama, da imam ljude koji me vole, bez obzira koliko sam od njih udaljena, uvidjela sam svoje bogatstvo i tek onda sam mogla zaista uživati u samoći, družiti se s njom, iskoristit je za stvari koje volim, njome se pripomoći pri kreiranju osobe koja želim postati, i koja ću postati - danas, sutra, za godinu dana.


P.S. Ispričavam se ako sam ikoga uvrijedila svojim iskustvom i doživljajem, i svakako se radujem svakom pokušaju njihovog mijenjanja!

Primjedbe

  1. Wow, godina dana... Skidam ti kapu i divim ti se!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Prvi mjeseci su najgori, tako da bi izdrzala i ti da si ostala ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Svaka ti čast. Odseliti na drugi kraj skoro pa svijeta, daleko od svega što ti je poznato. Drago mi je što ti je Grad omilio, Šibenik je stvarno prekrasan i zanimljiv (jej Terraneo :)), ali da su tako negostoljubivi nisam znala. Zašto je tako teško ljudima prihvatiti nova lica neće mi biti jasno. Nadam se da će biti sve manje dana koji će proći bez osmijeha :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...