Preskoči na glavni sadržaj

Šibenske lekcije

Znate onu "Danas je prvi dan ostatka tvog života"? Budući da se danas navršava godišnjica moga života i djelovanja u Šibeniku, mogli bismo reći da je danas, za mene, upravo taj dan! Prije točno 366 dana, dan je bio tmuran, neprijateljski raspoložen, a ja sam bila na rubu suza svake minute svog prvog radnog dana. Upuštanje u pothvat "selidba na drugi kraj zemlje trbuhom za kruhom" donijelo mi je neke od najtežih odluka u životu, ali izbora nije bilo - s nadom u bolje sutra pozdravila sam se s najdražima i odselila se u Dalmaciju koju sam dotad znala samo kao mjesto za ljetovanje. S odmakom od godinu dana ne mogu reći je li se sve isplatilo, i nisam sigurna hoću li ikada moći odgovoriti na to pitanje. Ipak, danas slavim svoju pobjedu - tu sam, naučila sam puno o životu, o sebi, živa sam!


O mentalitetu
Slušala sam puno o mentalitetu, no, nisam vjerovala u njegovo postojanje, pa niti u njegov značaj. Nadala sam se da ću, kad već počinjem neki novi život, sresti i neke nove ljude s kojima ću ostvariti neraskidivo prijateljstvo za cijeli život, ljude koji će mi približiti ovaj nepoznati teren, običaje, uljepšati mi šibenske dane. Nakon godinu dana, mogu reći da se moja očekivanja nisu ostvarila, unatoč mom otvorenom duhu i sposobnosti lakog sklapanja prijateljstava. U susretima sa Šibenčanima naučila sam sljedeće: uvjereni su da su gostoljubivi, druželjubivi, otvoreni, veliki zabavljači, i misle da su po tom čuvenom mentalitetu slični Slavoncima, međutim - one, koji možda i jesu takvi, ja nisam upoznala. Šibenčani su pasivni u svemu, pa čak i u govoru (pa tako govore a e, ist, sis, aj i dr.), pa ne čudi to da je stvaranje dubljih odnosa s ljudima u ovom kraju tlaka, pogotovo ako je ružno vrime. Stranci tako ovdje nikada neće biti prihvaćeni, niti će ih se primiti u život ili kuću, a ako baš imate sreću u životu, srest ćete, kao ja, jedno prijateljsko lice koje će vas pustiti u svoju (hm, ipak ne neposrednu) blizinu, i na tome biti iznimno zahvalni!


O Šibeniku
Volim Šibenik, svaki dan ga otkrivam, prođem na putu s posla nekom drugom ulicom, nekim dosad mi nepoznatim skalama i butama. O njegovoj raskošnoj i zanimljivoj povijesti, sigurna sam, znam više nego moji vršnjaci koji su u njemu proveli cijeli svoj život. Obožavam šibenske tvrđave, pogled na more s njih, volim ljeto i blizinu Banja, volim staru gradsku jezgru i sedamnaest crkava u njoj, volim što je na svakom kantunu živjelo šibensko plemstvo, volim što su ovdje stolovali kraljevi, progonile se vještice, volim ljetne festivale, volim šibenske otoke, volim gradsku knjižnicu, volim katedralu i čarobnu krstionicu u kojoj me obuzme osjećaj koji ne mogu usporediti niti s jednim drugim. Hm, možda sam ipak stvorila neraskidivu vezu - s Gradom! 


O poslu
Činjenica jest, ako ste vježbenik, a još, k tome, na grbači države, nitko vas neće doživjeti, nikoga neće biti briga za ono za što vas taj posao priprema, što morate vidjeti ili naučiti. Onoliko koliko sami od sebe date, toliko ćete biti obogaćeni. Pa nastojte na svom prvom radnom mjestu sebe oplemeniti novim znanjima i vještinama, a onda će i kvalitetni mentori i kolege prepoznati vaš trud i znanje.

O prijateljima
Pravi prijatelj se poznaje u nevolji - nije samo poslovica, nego i jedna velika životna istina. Ljudi, koliko god voljeli vas, ne vole vaše probleme, depresiju, žaljenje, suze, pozive u pomoć. U društvu su traženi oni koji su  stalno dobro raspoloženi, nikada se ni na što ne žale, čini se da u svemu pronađu nešto pozitivno. Ali, nešto ću vam reći - ne postoje ljudi koji nemaju probleme, postoje samo oni koji ih skrivaju u strahu da će biti neshvaćeni, odbačeni, prezreni. Ako vam je netko prijatelj, saslušat će on vaše probleme, pa možda i neće likovati nad njima, ali postoji još nešto gore od toga - žalit će vas ili kao uzrok vašeg problema označiti vas - i  to, naravno, vama iza leđa, ili će vam možda, kad već prođe baka s kolačima, sasuti sve u lice. U situacijama kao što je moja, kad sami iskušavate svoje mogućnosti i sposobnosti, trebate podršku osoba koje volite, i ne možete si priuštiti biti neiskren, preteško vam je da biste izigravali uvijek nasmijanu osobu. Međutim, iskrenost će vam ponekad u životu pokazati tko je pravi prijatelj, a tko ne, i možda je dobro u to se uvjeriti što prije, kako biste još više cijenili sve one koji su uz vas u svakoj prilici, spremni da vam poklone svoje rame, svoju utjehu, svoju pažnju, svoje razumijevanje, pa i svoje probleme - da ih zajedno dijelite sve dok oni potpuno ne nestanu.


O ljubavi
Ljubav, ako je prava, preživjet će sve, a uz nju, i vi ćete preživjeti sve. Ljubav osobe koja vas voli, bit će ponekad i jedini razlog za ranojutarnje buđenje, odlazak na posao, cjelodnevnu usamljenost. Ako ste voljeni kao ja, samo taj razlog bit će vam i dovoljan.

O Bogu
Živjeti svaki dan s Bogom za mene je borba. Jedan dan Mu zamjeram, drugi sam bijesna na Njega, trećeg potpuno gubim vjeru, a četvrti dan već se vraćam u Očevo krilo, jer potpunu utjehu nemam ni u čemu drugome. Ono što me drži zadnjih godinu dana je sljedeća misao: "Da bismo dobili nešto što nikada nismo imali, moramo učiniti nešto što nikada nismo učinili. Kada nam Bog uzima nešto što ne možemo shvatiti, On nas ne kažnjava, već nam otvara ruke da primimo nešto još bolje. Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost neće zaštititi."


O sebi
Nisam sumnjala u sebe - nisam quitter i ne volim nedovršene poslove, izdržat ću sve. Ali, podcijenila sam svog protivnika, nisam znala da će biti tako teško, da će vrijeme prolaziti tako sporo, a da će ponekad proći dani da se ne nasmijem. Usamljenost je čovjeku najveći neprijatelj jer sam čovjek je nemoćan sukobiti se sa životom. Tek kad sam, boreći se sa suzama i bezvoljnošću, spoznala da nisam sama, da imam ljude koji me vole, bez obzira koliko sam od njih udaljena, uvidjela sam svoje bogatstvo i tek onda sam mogla zaista uživati u samoći, družiti se s njom, iskoristit je za stvari koje volim, njome se pripomoći pri kreiranju osobe koja želim postati, i koja ću postati - danas, sutra, za godinu dana.


P.S. Ispričavam se ako sam ikoga uvrijedila svojim iskustvom i doživljajem, i svakako se radujem svakom pokušaju njihovog mijenjanja!

Primjedbe

  1. Wow, godina dana... Skidam ti kapu i divim ti se!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Prvi mjeseci su najgori, tako da bi izdrzala i ti da si ostala ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Svaka ti čast. Odseliti na drugi kraj skoro pa svijeta, daleko od svega što ti je poznato. Drago mi je što ti je Grad omilio, Šibenik je stvarno prekrasan i zanimljiv (jej Terraneo :)), ali da su tako negostoljubivi nisam znala. Zašto je tako teško ljudima prihvatiti nova lica neće mi biti jasno. Nadam se da će biti sve manje dana koji će proći bez osmijeha :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...