Preskoči na glavni sadržaj

Šalom!

Danas će mediji biti prepuni fotografija zainteresirane svjetine koja je petak navečer odlučila provesti u muzejima. Besplatan ulaz te marketing manifestacije Noć muzeja na tren su pretvorili Hrvate u pristojne građane koji se vole kulturno se uzdizati. No, kakva je doista naša kultura? 
Danas se umjetnost percipira kao nešto puno uzvišenije od čovjeka, što vidimo iz bezbrojnih rasprava o Gavellinoj predstavi, cenzuri, vjerskim i umjetničkim slobodama. Koja od njih dvije je važnija i na temelju kojeg kriterija bismo trebali to odrediti? Zar nije sasvim ljudski, ukoliko nekoga povrijedimo, ispričati mu se te otkloniti izvor njegovog vrijeđanja, pa makar taj izvor predstavljao umjetničko remek djelo koje nama ima neprocjenjivu vrijednost?
Daleko od noći muzeja i njihovih (ne)kulturnih posjetitelja, podsjetimo se još jedne činjenice koja o čovjeku i društvu govori više nego posjet ikojoj kulturnoj ustanovi. 
27. siječnja svijet se sjeća holokausta, jer se borba čovjeka sa zlom ne smije zaboraviti. Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. 1.3 millijuna ljudi nisu doživjeli taj dan - umrli su u Auschwitzu goreći u pećima, od gladi, zaraznih bolesti, pojedinačnih egzekucija i medicinskih eksperimenata. 
Grozote Auswitza i drugih koncentracijskih logora opisao je i u knjizi "Noć" nobelovac Ellie Wiesel na temelju svojih osobnih iskustava. Nakon što je dugo godina "šutio jer je imao previše stvari za reći", u knjizi koju svatko u životu mora pročitati i doživjeti, skrojio je priču o ocu i sinu koji nam kroz mračnu i neizvjesnu noć pričaju dirljivu priču o bezuvjetnoj ljubavi.




Riječ holokaust označava žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se spaljuje cijela životinja, no, za sve nas danas ona označava zločin genocida nad Židovima te sustavno istrebljivanje homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika te drugih grupa za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. U holokaustu je ubijeno 5.29 do 6 milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu, a ukupan broj žrtava holokausta se procjenjuje na 11 milijuna (neke procjene govore i o 26 milijuna ljudi) čime je nacistički režim zauvijek izmijenio sliku Europe. 

Ovoga vikenda sjetite se hrabrih muškaraca, žena i djece koji su u koncentracijskim logorima izgubili sve ono što mi uzimamo zdravi za gotovo - obitelj, prijatelje, dostojanstvo, život. Zapalite njima u spomen paljenicu, neka se širi plamen mira, i neka se nikad ne zaboravi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca