Preskoči na glavni sadržaj

Yihaaaaaaaaaa!

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti. 



O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine.


Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri realizacije vestern mjuzikla, zaglavi s pet luzera, koji, koliko god bili zbunjeni, ipak imaju nekog glazbenog talenta, a očito i volje jer su se jedini na audiciju i prijavili. Ivanu, Bruni, Domagoju, Miodragu i Javoru pridružuje se ubrzo i nerazumljiva Marica (za mene najdivniji detalj predstave) sa svojim bratecom Jurom, pa dok redatelj muku muči sa svojim osobnim problemima, svaki od ovih luzera proživljava neku svoju životnu situaciju, koja zajedno sa sudbinama ostalih zgubidana tvori konačni proizvod - premijernu izvedbu redateljeve dugo sanjane predstave. Politički nekorektne dosjetke, osječko sprdanje, pa i obilje psovki, kombinacija su koja u publike izaziva glasni i nezaustavljivi smijeh, koji se stišava tek sa sljedećom scenom, u kojoj se humor prelijeva u mjuzikl, pa u vestern, pa opet u dramu, pa u akciju, i tako sve ispočetka. Predstava na trenutke podsjeća na jedan od najboljih irskih filmova, The Commitments, te na hollywoodski Oh brother, where art thou?, koji su zasigurno ostavili trag i na Anočiću, a možda ga i nadahnuli za ovu fuziju glazbe i vesterna. Osim same priče, fizička i psihička sprema glumaca, izniman talent za ples, pjesmu, pa i za strane jezike - ono su što će svakog gledatelja ostaviti u čudu, s mišićima zgrčenima od smijanja te suzama u oku.


Pri posljednjem aplauzu nećete žaliti ni za vremenom, ni za kunama - sjećanje na kaubojsku usnu harmoniku još će vas danima uspavljivati, a kauboje ćete poželjeti pogledati još bar jednom u životu - to vam garantiram!



Primjedbe

  1. Joj baš bih trebala to otići pogledati. Čula sam od milijun ljudi da je odlična predstava, a onda na kraju zaboravim na nju dok ju netko opet ne spomene, i opet zaboravim i tako u krug.. Zaboravit ću opet za 10 minuta najviše da bih trebala otići pogledati ju :p

    OdgovoriIzbriši
  2. Karte se rasprodaju u jednom danu tako da kad vidis da se prikazuje, trci ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta