Preskoči na glavni sadržaj

Yihaaaaaaaaaa!

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti. 



O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine.


Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri realizacije vestern mjuzikla, zaglavi s pet luzera, koji, koliko god bili zbunjeni, ipak imaju nekog glazbenog talenta, a očito i volje jer su se jedini na audiciju i prijavili. Ivanu, Bruni, Domagoju, Miodragu i Javoru pridružuje se ubrzo i nerazumljiva Marica (za mene najdivniji detalj predstave) sa svojim bratecom Jurom, pa dok redatelj muku muči sa svojim osobnim problemima, svaki od ovih luzera proživljava neku svoju životnu situaciju, koja zajedno sa sudbinama ostalih zgubidana tvori konačni proizvod - premijernu izvedbu redateljeve dugo sanjane predstave. Politički nekorektne dosjetke, osječko sprdanje, pa i obilje psovki, kombinacija su koja u publike izaziva glasni i nezaustavljivi smijeh, koji se stišava tek sa sljedećom scenom, u kojoj se humor prelijeva u mjuzikl, pa u vestern, pa opet u dramu, pa u akciju, i tako sve ispočetka. Predstava na trenutke podsjeća na jedan od najboljih irskih filmova, The Commitments, te na hollywoodski Oh brother, where art thou?, koji su zasigurno ostavili trag i na Anočiću, a možda ga i nadahnuli za ovu fuziju glazbe i vesterna. Osim same priče, fizička i psihička sprema glumaca, izniman talent za ples, pjesmu, pa i za strane jezike - ono su što će svakog gledatelja ostaviti u čudu, s mišićima zgrčenima od smijanja te suzama u oku.


Pri posljednjem aplauzu nećete žaliti ni za vremenom, ni za kunama - sjećanje na kaubojsku usnu harmoniku još će vas danima uspavljivati, a kauboje ćete poželjeti pogledati još bar jednom u životu - to vam garantiram!



Primjedbe

  1. Joj baš bih trebala to otići pogledati. Čula sam od milijun ljudi da je odlična predstava, a onda na kraju zaboravim na nju dok ju netko opet ne spomene, i opet zaboravim i tako u krug.. Zaboravit ću opet za 10 minuta najviše da bih trebala otići pogledati ju :p

    OdgovoriIzbriši
  2. Karte se rasprodaju u jednom danu tako da kad vidis da se prikazuje, trci ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t