Preskoči na glavni sadržaj

One big happy family

Dijete sam katoličkih roditelja koji su me nazvali prema jednom od evanđelista. Prije nego sam znala slagati riječi u rečenice, čuvši molitvu Oče naš, izgovorila sam: „Lijepa pričica“, a u našoj peteročlanoj obitelji Isus je bio stalni gost, koji se nije morao niti najaviti, niti pokucati na ulazna vrata. U školi, i izvan škole, išla sam na vjeronauk i na dječji crkveni zbor u našoj franjevačkoj župi, a sa četrnaest godina postala sam i framašica. Odrasla sam u idiličnom gradu, u zajednici koja mi je pokazala značenje riječi „dom“, s prijateljima koji su svaku pridošlicu s dobrodošlicom primili u društvo. Živeći u franjevačkoj obitelji, često zaboravim u kakvom mračnom, žalosnom, obeshrabrenom, bezbožnom svijetu živim, a onda me jedna obična kava s mlijekom na to podsjeti.

„Zašto se Crkva buni zbog nekog izbornog predmeta u školi ili plakata za kazališnu predstavu, a šuti dok se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan? Zašto svećenici za oltarom pričaju o politici, a trebali bi nam približiti duhovnu sferu života? Zašto svećenici ne poštuju celibat i zlostavljaju djecu, a nama se prikazuju kao moralne vertikale? Zašto je toliko gladnih i siromašnih u svijetu, a svećenstvo spava bezbrižno u skupim palačama i vozi se u skupim autima? Zašto su časne sestre ne bi mogle biti svećenice? Kako ljudi koji žive u predbračnoj čistoći pridonose miru u svijetu? I kad je točno Isus rekao da se prije braka ne smije stupiti u spolne odnose? Zašto bi moj osobni odnos s Bogom imao ikakve veze s Crkvom?“, samo su neka od pitanja kolega s kojima pijem kavu, onih koji tvrde da vjeruju u Boga, a da Crkvu ne priznaju kao bitan faktor u svom životu (osim kad je trebaju oblatiti).

"Često možeš vidjeti žice duž ulica. Prije nego što kroz njih prođe struja, nema svjetla. Žica, to smo ti i ja. Struja je Bog! Mi imamo moć pustiti da kroz nas prođe struja i tako unijeti u svijet svjetlo: ISUSA – ili se oduprijeti da budemo upotrijebljeni pa tako dopustiti da se širi mrak." - Majka Terezija


Samo sam jedan od članova svoje obitelji, ali trudim se u nju uložiti sve što imam: svoj osmijeh, svoju snagu, svoje nadahnuće, pa i plaću koju zaradim. Ako me netko iz obitelji treba, bit ću tu za njega, poklonit ću mu sve što imam ne razmišljajući o svojoj koristi, jer braća i sestre dijele kuću, ogrijev, vodu, hranu, odjeću, dijele pobjede i poraze, smijeh i suze. Tata upravlja našom kućnom blagajnom, ipak je on najstariji. Ali, ako nam krov prokišnjava, svi ćemo pridonijeti u skladu s onim što imamo, popravit ćemo ga zajedno, pa to je naša kuća. Mama je najbolja kuharica u kući, ali ako je netko gladan, skuhat ću mu i ja jelo za koje mislim da najbolje kuham. Ako je neki član moje obitelji bolestan, pobrinut ću se da brzo ozdravi. Ako je netko nesretan, pokazat ću mu sve za što treba biti zahvalan. U ljubavi ću ih nastojati zaštititi od svega zlog, jer samo tako se iskreno voli. Prije donošenja važne odluke, zapitat ću se vrijeđa li moj izbor moju obitelj ili bilo koju drugu osobu, bi li se moji roditelji ponosili mnome, jer vrijednosti koje su mi usadili moji su korijeni - bez njih sam suho drvo, srušit ću se. Moji mama, tata i sestre najdragocjenije su što imam, i ne dam nikome da protiv njih kaže ijednu riječ. Čak i ako pogriješe, samo ja, kao član obitelji, mogu ih pokuditi, jer na isti način i oni meni pomažu da se popravim. Znajući da imaju više vrlina, nego mana, oprostit ću im, molit ću s njima, molit ću se za njih. Bez obzira na njihove nedostatke, mami i tati dugujem život, a sestre me nadahnjuju da budem bolji čovjek. Molim se i čitam Riječ Božju, ali Ona jače odjekuje kada se čita naglas, za obiteljskim stolom. O Njoj još dugo nakon čitanja raspravljamo, savjetujemo jedni druge kako bismo Je imali snage živjeti sutra na fakultetu, na radnom mjestu. Uvjerena sam da poznajem Boga, da znam u što vjerujem, ali tek me njihova lica uvjere – On je tu s nama, s Njim smo sigurni. Svoju zahvalnost nastojimo pokazati tako što pomažemo i drugim obiteljima, kako bismo živjeli umnažajući svoje bogatstvo i svoju radost. Volim svoju obitelj i zahvalna sam Bogu što sam dio nje - znam da ona bez mene ne bi bila ista, i uvjerena sam da moj život bez nje ne bi imao smisla.

Crkva je moja obitelj, za nju bi dala i svoj glas i svoje slabašne ruke, i svoju malu plaću, jer u što ću uložiti sve, ako ne u svoju obitelj? Znam da će moja obitelj zagrliti mene i sve ostale slabašne karike, i svojim zagrljajem grijati ovu našu planetu. Licemjerno li je govoriti o tome što bi pojedinac trebao dati društvo, ako i sam nisi spreman pridonijeti tom društvu. Tužno li je tražiti samo ružno u svemu i ne vidjeti Ljepotu. Ružno li je ne poznavati Riječ Božju, a o Njoj pričati iza leđa, omalovažavati je, širiti tračeve. Besmisleno je ne voljeti svoje braću i sestre i osuđivati ih samo zato jer su pogriješili, kao da i sam nisi grešan. Nesretno je živjeti kao umišljeni pravednik, uvjeravati se da ti obitelj nije potrebna, misliti da si sam sebi dovoljan, da si važniji od drugih, a ne dopustiti drugima da te inspiriraju, da te vrate na pravi Put, da ti pokažu kako biti zahvalan, kako biti blagoslovljen. Beznačajno je ljubiti svoje mišljenje više nego Istinu, koja bi te mogla ozdraviti, zahvaljujući kojoj bi mogao otvoriti oči i vidjeti – cijelo vrijeme bio si u krivu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca