Preskoči na glavni sadržaj

One big happy family

Dijete sam katoličkih roditelja koji su me nazvali prema jednom od evanđelista. Prije nego sam znala slagati riječi u rečenice, čuvši molitvu Oče naš, izgovorila sam: „Lijepa pričica“, a u našoj peteročlanoj obitelji Isus je bio stalni gost, koji se nije morao niti najaviti, niti pokucati na ulazna vrata. U školi, i izvan škole, išla sam na vjeronauk i na dječji crkveni zbor u našoj franjevačkoj župi, a sa četrnaest godina postala sam i framašica. Odrasla sam u idiličnom gradu, u zajednici koja mi je pokazala značenje riječi „dom“, s prijateljima koji su svaku pridošlicu s dobrodošlicom primili u društvo. Živeći u franjevačkoj obitelji, često zaboravim u kakvom mračnom, žalosnom, obeshrabrenom, bezbožnom svijetu živim, a onda me jedna obična kava s mlijekom na to podsjeti.

„Zašto se Crkva buni zbog nekog izbornog predmeta u školi ili plakata za kazališnu predstavu, a šuti dok se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan? Zašto svećenici za oltarom pričaju o politici, a trebali bi nam približiti duhovnu sferu života? Zašto svećenici ne poštuju celibat i zlostavljaju djecu, a nama se prikazuju kao moralne vertikale? Zašto je toliko gladnih i siromašnih u svijetu, a svećenstvo spava bezbrižno u skupim palačama i vozi se u skupim autima? Zašto su časne sestre ne bi mogle biti svećenice? Kako ljudi koji žive u predbračnoj čistoći pridonose miru u svijetu? I kad je točno Isus rekao da se prije braka ne smije stupiti u spolne odnose? Zašto bi moj osobni odnos s Bogom imao ikakve veze s Crkvom?“, samo su neka od pitanja kolega s kojima pijem kavu, onih koji tvrde da vjeruju u Boga, a da Crkvu ne priznaju kao bitan faktor u svom životu (osim kad je trebaju oblatiti).

"Često možeš vidjeti žice duž ulica. Prije nego što kroz njih prođe struja, nema svjetla. Žica, to smo ti i ja. Struja je Bog! Mi imamo moć pustiti da kroz nas prođe struja i tako unijeti u svijet svjetlo: ISUSA – ili se oduprijeti da budemo upotrijebljeni pa tako dopustiti da se širi mrak." - Majka Terezija


Samo sam jedan od članova svoje obitelji, ali trudim se u nju uložiti sve što imam: svoj osmijeh, svoju snagu, svoje nadahnuće, pa i plaću koju zaradim. Ako me netko iz obitelji treba, bit ću tu za njega, poklonit ću mu sve što imam ne razmišljajući o svojoj koristi, jer braća i sestre dijele kuću, ogrijev, vodu, hranu, odjeću, dijele pobjede i poraze, smijeh i suze. Tata upravlja našom kućnom blagajnom, ipak je on najstariji. Ali, ako nam krov prokišnjava, svi ćemo pridonijeti u skladu s onim što imamo, popravit ćemo ga zajedno, pa to je naša kuća. Mama je najbolja kuharica u kući, ali ako je netko gladan, skuhat ću mu i ja jelo za koje mislim da najbolje kuham. Ako je neki član moje obitelji bolestan, pobrinut ću se da brzo ozdravi. Ako je netko nesretan, pokazat ću mu sve za što treba biti zahvalan. U ljubavi ću ih nastojati zaštititi od svega zlog, jer samo tako se iskreno voli. Prije donošenja važne odluke, zapitat ću se vrijeđa li moj izbor moju obitelj ili bilo koju drugu osobu, bi li se moji roditelji ponosili mnome, jer vrijednosti koje su mi usadili moji su korijeni - bez njih sam suho drvo, srušit ću se. Moji mama, tata i sestre najdragocjenije su što imam, i ne dam nikome da protiv njih kaže ijednu riječ. Čak i ako pogriješe, samo ja, kao član obitelji, mogu ih pokuditi, jer na isti način i oni meni pomažu da se popravim. Znajući da imaju više vrlina, nego mana, oprostit ću im, molit ću s njima, molit ću se za njih. Bez obzira na njihove nedostatke, mami i tati dugujem život, a sestre me nadahnjuju da budem bolji čovjek. Molim se i čitam Riječ Božju, ali Ona jače odjekuje kada se čita naglas, za obiteljskim stolom. O Njoj još dugo nakon čitanja raspravljamo, savjetujemo jedni druge kako bismo Je imali snage živjeti sutra na fakultetu, na radnom mjestu. Uvjerena sam da poznajem Boga, da znam u što vjerujem, ali tek me njihova lica uvjere – On je tu s nama, s Njim smo sigurni. Svoju zahvalnost nastojimo pokazati tako što pomažemo i drugim obiteljima, kako bismo živjeli umnažajući svoje bogatstvo i svoju radost. Volim svoju obitelj i zahvalna sam Bogu što sam dio nje - znam da ona bez mene ne bi bila ista, i uvjerena sam da moj život bez nje ne bi imao smisla.

Crkva je moja obitelj, za nju bi dala i svoj glas i svoje slabašne ruke, i svoju malu plaću, jer u što ću uložiti sve, ako ne u svoju obitelj? Znam da će moja obitelj zagrliti mene i sve ostale slabašne karike, i svojim zagrljajem grijati ovu našu planetu. Licemjerno li je govoriti o tome što bi pojedinac trebao dati društvo, ako i sam nisi spreman pridonijeti tom društvu. Tužno li je tražiti samo ružno u svemu i ne vidjeti Ljepotu. Ružno li je ne poznavati Riječ Božju, a o Njoj pričati iza leđa, omalovažavati je, širiti tračeve. Besmisleno je ne voljeti svoje braću i sestre i osuđivati ih samo zato jer su pogriješili, kao da i sam nisi grešan. Nesretno je živjeti kao umišljeni pravednik, uvjeravati se da ti obitelj nije potrebna, misliti da si sam sebi dovoljan, da si važniji od drugih, a ne dopustiti drugima da te inspiriraju, da te vrate na pravi Put, da ti pokažu kako biti zahvalan, kako biti blagoslovljen. Beznačajno je ljubiti svoje mišljenje više nego Istinu, koja bi te mogla ozdraviti, zahvaljujući kojoj bi mogao otvoriti oči i vidjeti – cijelo vrijeme bio si u krivu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...