Preskoči na glavni sadržaj

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati.

U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uvijek u potrazi, nazovimo ga romality.


Priča započinje kad jednog svibanjskog dana jedna sedamdesetogodišnja žena, odvažna Addie Moore, dolazi na vrata susjeda iz jedne ulice gradića u Coloradu, vuka samotnjaka i udovca Louisa Watersa, s neobičnim prijedlogom. Naime, predlaže mu da ponekad dođe prespavati kod nje, da leže skupa, razgovaraju, lakše prebrode samotne noći. Ideja me podsjetila na roman "Pitanje anatomije" Marine Vujčić, roman kojeg nisam pročitala, ali čija početna premisa mi je poznata - usamljenost.

Na koricama ove knjige Ursula K. Le Guin komentirala je da je pisanje o svakodnevici teško, ali da Kentu Harufu polazi za rukom. Da je pisanje o sreći teško, jer sreća na papiru djeluje lažno. U ovoj priči, u kojoj se dvoje staraca odlučuje za druženje u gradu where everybody knows your name, kršeći sva svoja pravila i ustaljene obrasce ponašanja, učimo o pristojnosti kojoj parovi ustupaju mjesto u svom braku i tišini koja se ispriječi između njih u postelji. Addie i Louis znaju da sve lijepo kratko traje, tome ih je život poučio, pa uopće ne dvoje - pravi je trenutak da rade upravo ono što nikad nisu radili sa svojim supružnicima - razgovaraju, bez inhibicija i srama.

"Danas to znam cijeniti. U ono vrijeme, nisam to znao. Ali bili smo tek u dvadesetima kada smo se vjenčali, nismo imali pojma ni o čemu. Postupali smo prema instinktu i obrascima ponašanja koje smo pokupili odrastajući."


Čitava me atmosfera romana podsjetila na small town priče nalik "Vježbama disanja" Anne Tayler ili "Carskim slapovima" Richarda Russoa, kakvima je, kažu, i Haruf bio odan cijelog života. Ova je priča adaptirana i za Netflixov film iz 2017., a glavne uloge u filmu utjelovili su Jane Fonda i Robert Redford, Addie i Louis kakve sam i priželjkivala.

"Opet si prestrog prema sebi", rekla je Addie. "Tko to dobije sve što želi? To se dogodi rijetkima, ako uopće ikome. Uvijek je riječ o dvoje ljudi koji slijepo nabasaju jedno na drugo a potom se ponašaju slijedeći unaprijed styorena očekivanja, snove i pogrešna uvjerenja. Ali i dalje tvrdim da to ne vrijedi za tebe i mene. Ne sada, ne danas."

Stil Kenta Harufa opisala bih kao jednostavan, ali ne priprost ili nedorečen. Haruf je easy like Sunday morning, ako me razumijete. On ne komplicira stvari i ne boji se emocije - tutne ju u jutarnju kavu, zatakne za bijelu susjedovu ogradu, a posebno je zanimljivo ovaj roman gledati i u kontekstu njegovog nastanka. Naime, ispisan je u posljednjem tjednu autorovog života, a objavljen posthumno. Pisao ga je, koristeći spremnik za kisik, poglavlje na dan, četrdeset i pet dana. Želio je da njegova ostavština bude ljubav - posvetio ga je svojoj supruzi Cathy, s kojom je uživao u malim noćnim razgovorima.

Ovdje protagonisti jesu susjedi koji se cijelog života nisu poznavali - pristojno su se pozdravljali, ali njihovi životi nisu se isprepleli. No, ponekad i u bračnoj zajednici, nakon što djeca očvrknu, možemo uvidjeti da jedno o drugome više pretpostavljamo nego znamo. Ponekad to shvatimo u svađi, a ponekad to shvatimo jer su svađe iščezle. Lijep podsjetnik na to da uvijek imamo vremena za naučiti razgovarati dali su mladi psiholozi iz Osijeka, koji stoje iza imena Kognitivna muza, čijim videom o pokazateljima lošeg odnosa sam oduševljena (dijelim ga svojim prijateljima već neko vrijeme). Logičan slijed bila je nabavka i njihove društvene igre, "Upoznavalice". Kao i Addie i Louis, i Izabela i Dinko znaju da nema ljepšeg i uzbudljivijeg nego da svom partneru kažeš: "Ispričaj mi nešto što još nisam čula". Kakve li revolucionarne misli - razgovor, kao moćan alat koji mijenja sve! Tko bi rekao!


"Samo želim živjeti jednostavno i uživati u običnim, svakodnevnim stvarima. I navečer doći k tebi i spavati s tobom."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...