Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati.
U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uvijek u potrazi, nazovimo ga romality.
Priča započinje kad jednog svibanjskog dana jedna sedamdesetogodišnja žena, odvažna Addie Moore, dolazi na vrata susjeda iz jedne ulice gradića u Coloradu, vuka samotnjaka i udovca Louisa Watersa, s neobičnim prijedlogom. Naime, predlaže mu da ponekad dođe prespavati kod nje, da leže skupa, razgovaraju, lakše prebrode samotne noći. Ideja me podsjetila na roman "Pitanje anatomije" Marine Vujčić, roman kojeg nisam pročitala, ali čija početna premisa mi je poznata - usamljenost.
Na koricama ove knjige Ursula K. Le Guin komentirala je da je pisanje o svakodnevici teško, ali da Kentu Harufu polazi za rukom. Da je pisanje o sreći teško, jer sreća na papiru djeluje lažno. U ovoj priči, u kojoj se dvoje staraca odlučuje za druženje u gradu where everybody knows your name, kršeći sva svoja pravila i ustaljene obrasce ponašanja, učimo o pristojnosti kojoj parovi ustupaju mjesto u svom braku i tišini koja se ispriječi između njih u postelji. Addie i Louis znaju da sve lijepo kratko traje, tome ih je život poučio, pa uopće ne dvoje - pravi je trenutak da rade upravo ono što nikad nisu radili sa svojim supružnicima - razgovaraju, bez inhibicija i srama.
"Danas to znam cijeniti. U ono vrijeme, nisam to znao. Ali bili smo tek u dvadesetima kada smo se vjenčali, nismo imali pojma ni o čemu. Postupali smo prema instinktu i obrascima ponašanja koje smo pokupili odrastajući."
Čitava me atmosfera romana podsjetila na small town priče nalik "Vježbama disanja" Anne Tayler ili "Carskim slapovima" Richarda Russoa, kakvima je, kažu, i Haruf bio odan cijelog života. Ova je priča adaptirana i za Netflixov film iz 2017., a glavne uloge u filmu utjelovili su Jane Fonda i Robert Redford, Addie i Louis kakve sam i priželjkivala.
"Opet si prestrog prema sebi", rekla je Addie. "Tko to dobije sve što želi? To se dogodi rijetkima, ako uopće ikome. Uvijek je riječ o dvoje ljudi koji slijepo nabasaju jedno na drugo a potom se ponašaju slijedeći unaprijed styorena očekivanja, snove i pogrešna uvjerenja. Ali i dalje tvrdim da to ne vrijedi za tebe i mene. Ne sada, ne danas."
Stil Kenta Harufa opisala bih kao jednostavan, ali ne priprost ili nedorečen. Haruf je easy like Sunday morning, ako me razumijete. On ne komplicira stvari i ne boji se emocije - tutne ju u jutarnju kavu, zatakne za bijelu susjedovu ogradu, a posebno je zanimljivo ovaj roman gledati i u kontekstu njegovog nastanka. Naime, ispisan je u posljednjem tjednu autorovog života, a objavljen posthumno. Pisao ga je, koristeći spremnik za kisik, poglavlje na dan, četrdeset i pet dana. Želio je da njegova ostavština bude ljubav - posvetio ga je svojoj supruzi Cathy, s kojom je uživao u malim noćnim razgovorima.
Ovdje protagonisti jesu susjedi koji se cijelog života nisu poznavali - pristojno su se pozdravljali, ali njihovi životi nisu se isprepleli. No, ponekad i u bračnoj zajednici, nakon što djeca očvrknu, možemo uvidjeti da jedno o drugome više pretpostavljamo nego znamo. Ponekad to shvatimo u svađi, a ponekad to shvatimo jer su svađe iščezle. Lijep podsjetnik na to da uvijek imamo vremena za naučiti razgovarati dali su mladi psiholozi iz Osijeka, koji stoje iza imena Kognitivna muza, čijim videom o pokazateljima lošeg odnosa sam oduševljena (dijelim ga svojim prijateljima već neko vrijeme). Logičan slijed bila je nabavka i njihove društvene igre, "Upoznavalice". Kao i Addie i Louis, i Izabela i Dinko znaju da nema ljepšeg i uzbudljivijeg nego da svom partneru kažeš: "Ispričaj mi nešto što još nisam čula". Kakve li revolucionarne misli - razgovor, kao moćan alat koji mijenja sve! Tko bi rekao!
"Samo želim živjeti jednostavno i uživati u običnim, svakodnevnim stvarima. I navečer doći k tebi i spavati s tobom."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)