Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik May Sarton

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: "Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva.

Pauza

"That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened."

Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u Nelsonu u New Hampshireu i ondje provela sva četiri godišnja doba, zapisujući svoje misli. May Sarton je vjerovala da je pjesništvo vokacija ljudi koji žive uviđajući ljepotu u svemu, a posebno u mijenama prirode. Zato, bila sam uvjerena da mi upravo ona može pomoći da prebrodim ovaj siječanj.

"For a long time now, every meeting with another human being has been a collision. I feel too much, sense too much, am exhausted by the reverberations after even the simplest conversation."

Sakuntala park u Osijeku

Oduvijek sam voljela samoću i kako starim (ne volim reći da sazrijevam, to mi zvuči kao pretjerivanje), sve više ju volim. Znatiželjno želim upoznati samu sebe, znati od čega sam sazdana. May zna da krije nasilje i ljutnju koju nikad sa sobom nije riješila, i nada se da se negdje, u žamoru glasova u njoj, krije i njezina najbolja verzija. Pravo mi je osvježenje čitati misli žene koja u sedmom desetljeću života strepi hoće li pronaći samu sebe jednom kad ostane sama i koja znade da nije sposobna postati ono što bi mogla biti. Naziva se nakaradnim likom s kojim se teško složiti, a vulgarnost i grubost duše, kao i ćaskanja ju izluđuju. Potraćeno vrijeme smatra otrovom. Ona je samosvjesna žena koja se hvata u koštac sa svojim mušicama (iako ih drugi toleriraju, ona ih smatra nedopustivima).

"It is time, high time, that I grew up."

Crkva svetog Roka u Osijeku

May Sarton svjesna je luksuza u kojem uživa - ima vrijeme za razmišljanje, ima vrijeme za vrtlarenje. Ima vremena za prirodne mijene od kojih uči. Ona se pouzdaje u korijenje, vesele ju lukovice koje spavaju zimi, a procvjetaju u proljeće. Ona terete života želi otpustiti onako kako stabla otpuštaju lišće u jesen. Jutro je njezino doba, a disciplina je njezino srednje ime, kako se čini svakome tko sluša njezin glas u ovom zanimljivom razgovoru. Zanimljivi pisac mora najprije biti zanimljiva žena - to je conditio sine qua non.

"Whatever peace I know rests in the natural world, in feeling myself a part of it, even in a small way."

"I woke in tears this morning. I wonder whether it is possible at nearly sixty to change oneself radically. Can I learn to control resentment and hostility, the ambivalence, born somewhere far below the conscious level? If I cannot, I shall lose the person I love. There is nothing to be done but go ahead with life moment by moment and hour by hour - put out birdseed, tidy the rooms, try to create order and peace around me even if cannot achieve it inside me. Now at ten thirty there is such radiant light outside that house feels dark. I look through the hall into the cozy room, all in darkness, right through to window at the end, and a transparent sheaf of golden and green leaves. And here in my study sunlight is that autumn white, so clear, it calls for an inward act to match it...clarify, clarify."

Susjedstvo

Mile su mi misli pisaca o pisanju, volim znati što ih inspirira, što ih pokreće. May tvrdi da pisac prozom spoznaje što misli o nečemu, a poezijom što osjeća. Roman smatra dijalogom s drugima, a pjesmu dijalogom sa sobom. May vjeruje da, što čovjek dublje uranja u svoje skriveno, biva univerzalniji (osim toga, kako reče jedna mudra glava, čim je nešto točnije opisano, to je univerzalnije). Duboko sam uvjerena u njezine istine. Iščitavat ću ih još neko vrijeme, jer siječanj se nekako odužio.

"...responsive and sensitive close to the surface, willing to give ourselves away. Such people rarely lead happy lives, but they do lead lives of constant growth and change."

"Not everyone can or will do that - give his specific fears and desires a chance to be of universal significance. To do this takes a curious combination of humility, excruciaring honesty, and (there's the rub) a sense of destiny or of identity. One must believe that private dilemmas are, if deeply examined, universal, and so, if expressed, have a human value beyond the private, and one must also believe in the vehicle for expressing them, in the talent."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Korjenito iskorjenjivanje za kraj ljeta

Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se. Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala....

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (3)

Rekla bih da je knjiga na plaži (još uvijek) popularan modni detalj. "Kuća orhideja" Lucinde Riley, "Život nije fer" Miike Nousiainen, Agathino "Ubojstvo Rogera Ackroyda", Papisa Ivana" Donne Woolfolk Cross, "Razmišljaj kao redovnik" Jaya Shettyja, nezaobilazni "Mostovi okruga Madison", sve popularnija "Profesorica" Freide McFadden i "Mračna mjesta" Gillian Flynn samo su neki od naslova koje sam vidjela u rukama kluba čitača na plaži. Sve su to zanimljive knjige s dozom misterije koje umiju ukrasti pažnju čitatelja okruženog ljudima, ali kad pomislim na savršenu knjigu za čitanje u zvizdan, pomislim na bizarne knjige Patricije Highsmith, kao što je "Duboka voda". Victor Van Allen neobičan je momak. Ne voli plesati, jer plesati voli njegova žena. U svojoj garaži uzgaja kojekakve biljke, stjenice i puževe, a zgodnim muškarcima koji se zateknu u blizini njegove žene uz cerek govori rečenice kao: "Ali...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala." "...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti." Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje...