Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik May Sarton

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: "Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva.

Pauza

"That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened."

Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u Nelsonu u New Hampshireu i ondje provela sva četiri godišnja doba, zapisujući svoje misli. May Sarton je vjerovala da je pjesništvo vokacija ljudi koji žive uviđajući ljepotu u svemu, a posebno u mijenama prirode. Zato, bila sam uvjerena da mi upravo ona može pomoći da prebrodim ovaj siječanj.

"For a long time now, every meeting with another human being has been a collision. I feel too much, sense too much, am exhausted by the reverberations after even the simplest conversation."

Sakuntala park u Osijeku

Oduvijek sam voljela samoću i kako starim (ne volim reći da sazrijevam, to mi zvuči kao pretjerivanje), sve više ju volim. Znatiželjno želim upoznati samu sebe, znati od čega sam sazdana. May zna da krije nasilje i ljutnju koju nikad sa sobom nije riješila, i nada se da se negdje, u žamoru glasova u njoj, krije i njezina najbolja verzija. Pravo mi je osvježenje čitati misli žene koja u sedmom desetljeću života strepi hoće li pronaći samu sebe jednom kad ostane sama i koja znade da nije sposobna postati ono što bi mogla biti. Naziva se nakaradnim likom s kojim se teško složiti, a vulgarnost i grubost duše, kao i ćaskanja ju izluđuju. Potraćeno vrijeme smatra otrovom. Ona je samosvjesna žena koja se hvata u koštac sa svojim mušicama (iako ih drugi toleriraju, ona ih smatra nedopustivima).

"It is time, high time, that I grew up."

Crkva svetog Roka u Osijeku

May Sarton svjesna je luksuza u kojem uživa - ima vrijeme za razmišljanje, ima vrijeme za vrtlarenje. Ima vremena za prirodne mijene od kojih uči. Ona se pouzdaje u korijenje, vesele ju lukovice koje spavaju zimi, a procvjetaju u proljeće. Ona terete života želi otpustiti onako kako stabla otpuštaju lišće u jesen. Jutro je njezino doba, a disciplina je njezino srednje ime, kako se čini svakome tko sluša njezin glas u ovom zanimljivom razgovoru. Zanimljivi pisac mora najprije biti zanimljiva žena - to je conditio sine qua non.

"Whatever peace I know rests in the natural world, in feeling myself a part of it, even in a small way."

"I woke in tears this morning. I wonder whether it is possible at nearly sixty to change oneself radically. Can I learn to control resentment and hostility, the ambivalence, born somewhere far below the conscious level? If I cannot, I shall lose the person I love. There is nothing to be done but go ahead with life moment by moment and hour by hour - put out birdseed, tidy the rooms, try to create order and peace around me even if cannot achieve it inside me. Now at ten thirty there is such radiant light outside that house feels dark. I look through the hall into the cozy room, all in darkness, right through to window at the end, and a transparent sheaf of golden and green leaves. And here in my study sunlight is that autumn white, so clear, it calls for an inward act to match it...clarify, clarify."

Susjedstvo

Mile su mi misli pisaca o pisanju, volim znati što ih inspirira, što ih pokreće. May tvrdi da pisac prozom spoznaje što misli o nečemu, a poezijom što osjeća. Roman smatra dijalogom s drugima, a pjesmu dijalogom sa sobom. May vjeruje da, što čovjek dublje uranja u svoje skriveno, biva univerzalniji (osim toga, kako reče jedna mudra glava, čim je nešto točnije opisano, to je univerzalnije). Duboko sam uvjerena u njezine istine. Iščitavat ću ih još neko vrijeme, jer siječanj se nekako odužio.

"...responsive and sensitive close to the surface, willing to give ourselves away. Such people rarely lead happy lives, but they do lead lives of constant growth and change."

"Not everyone can or will do that - give his specific fears and desires a chance to be of universal significance. To do this takes a curious combination of humility, excruciaring honesty, and (there's the rub) a sense of destiny or of identity. One must believe that private dilemmas are, if deeply examined, universal, and so, if expressed, have a human value beyond the private, and one must also believe in the vehicle for expressing them, in the talent."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...