Otkrit ću vam tajnu - najgora sam prema knjigama koje dobijem za rođendan. Uzimam ih zdravo za gotovo (uvjeravam se da ih čuvam za crne dane), a najgore prolaze one za koje sam sigurna da će mi se svidjeti! Npr. zadnjih šest godina pročitala sam nekoliko knjiga Elene Ferrante, ali "Genijalnu prijateljicu", koju sam dobila za rođendan 2018., nisam ni taknula. "Jedno drvo raste u Brooklynu", pak, moj je lanjski rođendanski poklon, i iako su ju svi u to vrijeme čitali, i iako je to najdraža knjiga omiljene mi Gilmoreice, Lauren Graham aka Lorelai (ja sam vam enciklopedija nevažnih podataka - znam i koja je knjiga najdraža Juliji Stiles, i da su kokice omiljena hrana Geri Halliwell), ja sam ju tutnula na dno svoje police s knjigama. No, new year, new me - svaki knjigoljubac na početku godine poželi čitati svoje blago.
"Nolanovi su imali poseban odnos prema kavi. Bio je to njihov jedini luksuz. Mama bi svakoga jutra skuhala veliki lonac kave koja se podgrijavala za ručak i večeru, postajući sve jačom kako je dan odmicao. Sastojala se od puno vode i vrlo malo kave, ali mama bi dodala i veliku žlicu cikorije, od čega je kava imala jak i gorak okus. Svatko je mogao dobiti tri šalice na dan s mlijekom. Osim toga, smjeli ste se poslužiti šalicom crne kave bez mlijeka kad god vam se prohtjelo. Ponekad, kad nije bilo ničeg drugog, a padala je kiša i zatekli biste se sami u stanu, bilo je lijepo znati da se smijete poslužiti nečime, pa makar to bila samo šalica gorke, crne kave."
U starom New Yorku, melting potu Amerike, u ljeto 1912. živi jedanaestogodišnja Francie Nolan, koja odrasta na betonu urbanog siromaštva, na ulicama na kojima se štuju nepisanih pravila, ispod drveta "koje je voljelo siromašan svijet", pod kojim je lijepo čitati. Iako dane provodi skupljajući otpad s mlađim bratom, Francie utočište pronalazi u knjižnici, sanja o dragoljubima i o kući punoj knjiga, knjiga, knjiga... Njezina majka, Katie, čiji su roditelji pristigli u Ameriku iz Austrije, bila je lijepa žena ("šteta što tako lijepa žena kao što je Katie Nolan riba podove"), a otac, podrijetlom Irac, bio je naočita pijanica.
"Bilo je u njoj i više od toga. Knjiga iz knjižnica. Cvijeće u smeđoj vazi. Dio njezina života bilo je drvo koje je bujalo u dvorištu. Ogorčene svađe koje je vodila s bratom kojeg je svim srcem voljela. Katieno potajno, očajničko plakanje. Sramota koju je osjećao njezin otac dok je pijan teturao kući.
Sastojala se od svega toga, kao i od nečega što nije potjecalo niti od Rommerlyja, ni od Nolana. Čitala je, promatrala, živjela život iz dana u dan. Bilo je to nešto što je imala od rođenja, samo njezino - nešto posve različito od bilo koga drugoga iz obje obitelji. Bilo je to ono što Bog, što god On bio, stavlja u svaku dušu kojoj daruje život - nešto po čemu će se razlikovati, baš kao što nijedna dva otiska prsta na svijetu nisu ista."
Ovaj američki klasik podijeljen je u pet knjiga, a u svakoj od njih saznajemo o jednom razdoblju Franciena života. U drugoj knjizi, npr., upoznajemo Francienu obitelj po očevoj liniji, u kojoj su muškarci umirali mladi, unatoč svojoj strasti prema životu i ljepoti. Saznajemo i o slabostima žena Rommely, Katienih sestara i majke, ali i o njihovoj čeličnoj građi. Mi, žene, sklone smo pouzdati se u svoje žensko nasljeđe, a to čini i Betty, pardon, Francie - uvjerava se da potječe iz loze snažnih žena koje umiju prebroditi svaku prepreku i nepravdu, kako bi samu sebe uvjerila da posjeduje te sposobnosti. No, koliko god žene Franciena života bile osebujne, Francie je najživopisnija od njih. Potaknuta bakinom mudrošću i majčinom odlučnošću da djeca svakog dana čitaju Bibliju i Shakespearea, kako bi znala da "stambene zgrade u Williamsburgu nisu cijeli svijet", Francie se zaklinje da će svakog dana do kraja života pročitati po jednu knjigu. Jasno mi je da Francie predstavlja milijune Amerikanaca, da je slika života druge generacije emigranata slika u kojoj su se brojni američki čitatelji prepoznali, jasno mi je da ova priča govori o opstanku i nadilaženju velike prepreke koja može u startu uništiti sve potencijale i mogućnosti - siromaštva (zato knjiga i jest dizala moral američkim vojnicima koji su je vojničkom paperback izdanju čitali u Drugom svjetskom ratu), ali meni je prirasla k srcu jer govori o rađanju spisateljice. Trenutak u kojem Francie ulazi u bruklinsku knjižnicu, moment u kojem ju učiteljica uči o laganju i fikciji, način na koji ona promatra svoje roditelje, rodbinu, ulicu i svijet, način na koji ona mašta, vjeruje, nada se - gotovo vidimo kako se zrnce prašine čarolijom valja, raste i pretvara u vještinu kakvu čitatelji cijene i više nego magiju kakvog šamana. Rečenice Betty Smith stilski ne oduševljavaju, poprilično su jednostavne, nerijetko inflantilne, iako roman nije pisan iz dječje perspektive u prvom licu, nego u trećem (razumijem zašto je to tako, jer bismo inače bili lišeni uvida u druge likove), ali njezinu neposrednost i autentičnost (poznato je da je knjiga prvo napisana kao autobiografija, ali je urednik preporučio autorici da ju oblikuje u djelo fikcije) nitko ne može poreći. Slika bistrooke mršavice Francie kako s požarnih stuba promatra i osluškuje ljude s kojima dijeli grad moćna je slika, američki san uhvaćen u mrežu za leptire.
"Ovdje ima nečega čega nema u staroj domovini. Usprkos svemu teškom i nepoznatom, ovdje ima - nade. U staroj domovini, čovjek ne može biti ništa više od onoga što mu je bio otac, pod uvjetom da naporno radi. Ako mu je otac bio stolar, može biti stolar. Ne može biti ni učitelj, ni svećenik. Može napredovati - ali samo do položaja svog oca. U staroj domovini čovjeka određuje prošlost. Ovdje, on pripada budućnosti. U ovoj zemlji čovjek može biti što god želi, ako ima dobro srce i radi pošteno i ispravno."
"Jer", objasni Mary Rommely jednostavno, "dijete mora posjedovati nešto vrijedno što se zove mašta. Dijete mora imati skriveni svijet u kojem žive bića koja nikada nisu postojala. Mora vjerovati. Za početak, mora vjerovati u bića koja nisu s ovog svijeta. Zatim, kad svijet bude previše ružan za život, moći će se vratiti i živjeti u svojoj mašti. Ja sama čak i danas, u ovim godinama, osjećam potrebu prisjećati se čudesnih života svetaca i velikih čudesa koja su se dogodila na zemlji. Samo dok razmišljam o tome, život mi je više od pukog preživljavanja."
Čitajući ovu knjigu, koja nema ni zapleta ni raspleta (najbolje knjige ih nemaju), razmišljala sam o dvije knjige. Svaki put kad bi Francien tata, Johnny, konobar-pjevač, na ulaznim vratima zapjevao "Molly Malone", sjetila bih se "Angelinog praha", memoara Franka McCourta, stručnjaka za miserable Irish Catholic childhood, koji opisuje život sirotinje u Brooklynu i u Limericku. Iako sam tu knjigu čitala prije više od dvadeset godina, njezine slike još su žive u mojim mislima. Osim nje, mislila sam i na memoare iz Labudove ulice - "Zlatni danci" postali su milo štivo u našem kućanstvu (razgovaramo o Anici, Dragošu i Ćiri kao da su naši prijatelji), i ja ne mogu a da ne se ne zapitam - kako je "Jedno drvo raste u Brooklynu" postalo dio kanona američke književnosti koji je preveden na sve svjetske jezike, a "Zlatne danke" ni većina Hrvata nije pročitala? Iako se njihova djetinjstva, podrijetlo i financijske mogućnosti razlikuju, premisa ovih istinitih priča iz života dviju spisateljica gotovo je jednaka - stvaranje toplog gnijezda u djetinjstvu preduvjet je za sretan život ispunjen radošću i umjetnošću.
"Osoba koja se vlastitim snagama izvuče iz siromaštva ima dva izbora. Nakon što se izdigne iznad svoje okoline, može je zaboraviti; ili je može zapamtiti i zauvijek osjećati sućut i razumijevanje za one koje je, uspinjući se, ostavila iza sebe. Medicinska sestra odabrala je zaborav. Dok je stajala ondje, znala je da će je još godinama poslije progoniti tuga na licu izgladnjele djevojčice i da će žaliti jer joj nije ponudila utjehu, jer nije učinila ništa čime bi spasila svoju besmrtnu dušu. Bila je svjesna svoje uskogrudnosti, ali nije imala snage postupiti drugačije."
Prirasla mi je k srcu Betty Smith koja je jednom prilikom rekla da je knjiga ljubavno pismo koje pišeš samom sebi. Iz njezinog je pripovijedanja jasno da je Brooklyn mjesto koje i voli i mrzi - gotovo čujem izdah olakšanja kojeg je osjetila preselivši se u North Carolinu, započevši život ispočetka. Jasno ju vidim kako škilji nad papirom, prizivajući na oči slike članova obitelji kojih više nema (na sredini knjige me suze snašle), prisjećajući se detaljno mirisa, zvukova i iskustava s ulica koje su ju odgojile (ne mogu reći othranile - jer glad je dugo bila sastavni dio njezina života). Svatko od nas u jednom trenutku u životu zastane i zapita se kako je stigao tu gdje jest - isto je učinila i Betty, koja se odrekla škole radi zaposlenja, koju su obrazovale knjižnica na Leonard ulici i settlement house na Jackson ulici (mjesni kulturni centar koji je utemeljen radi edukacije lokalnog stanovništva, mahom doseljenika). Ondje je naučila šivati, plesati i glumiti, znajući odmalena da će jednog dana napisati i objaviti knjigu. Nakon udaje i rođenja dviju kćeri, iako je slušala kolegije na nekoliko sveučilišta, pa čak i dramu na Yaleu, s obzirom da nikad nije službeno maturirala, nikad nije dobila formalnu diplomu. Ipak, njezina priča o drvetu koje raste iz betona, oko kojeg bi se sjatio čitav svijet i oko kojeg su nicala stambena naselja, o drvetu koje nudi krošnju kao zaklon, a sjeme kao nadu - nadahnjuje svijet već osamdeset i dvije godine. Ako to nije ostvarenje američkog sna, ne znam što jest!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)