Preskoči na glavni sadržaj

Rosa Salvaje, indeed

Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu haljinu za Elzu, Juraj ne želi kapu na glavi pa moram smisliti diverziju kako bi zaboravio da mu je na glavi, Franka kaže "mama" pedeset puta prije nego stignemo do vrtića do kojeg imamo par minuta vožnje. Ostavljam ih teti Anamariji i teti Steli (Juraj opet plače, vjerojatno će opet štrajkati glađu cijeli dan), znojna i umorna, zuji mi u glavi. Na poslu se resetiram (doduše, jučer sam cijelo jutro na poslu bila s otkopčanom bluzom - dugmad je na leđima, pa nitko nije prije primijetio), a onda popodne sve ispočetka. Čini mi se kao da neprestano balansiram između manične žene koja obožava svoj život i živčane babetine kojoj sve ide na živce. Iscrpljujuće je. Žive li i druge žene u tom stanju "želim zamrznuti vrijeme da moja djeca nikad ne odrastu/kad će već odrasti i početi se sami brinuti za sebe"?

Srećom, imam prijatelje koji znaju preporučiti lijek za živčani dio moje persone - tako sam se neki dan žalila prijateljici da sam već tjednima u čitateljskoj krizi, da sam odveć rastresena da uzmem ijedan roman u ruke, ali da mi se čita knjiga o ženi s puno djece. "Postoji li takva?", upitala sam, a ona reče: "Postoji!" i pošalje link s Verbumove stranice.

Knjigu "Kako biti sretan s 1, 2, 3... djece?" Španjolka Rosa Pich-Aguilera Roca napisala je 2013. godine nakon seminara o obitelji koji se održavao u Dubrovniku, sa željom da priča o njezinoj obitelji inspirira što više ljudi. Rosa je, naime, žena koja je rodila 18 (slovima: o s a m n a e s t e r o) djece! Ona i njezin suprug Chema vjenčali su se 1989. godine i sanjali o velikoj obitelji - za drugo niti ne znaju, oboje su iz XXL obitelji. Njihova najstarija kćer Carmen rođena je sa srčanom manom, i umrla je s 22 godine, godinu dana prije nego je Rosa napisala knjigu. Javier i Montse, potom, umrli su iste godine, također zbog problema sa srcem, i svi su Rosi i njenom suprugu savjetovali da nemaju više djece. Ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i vjeri u Boga, njihovo petnaestoro djece (Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Álvaro, the twins Pepa and Pepe, Pablo, Tomás, Lolita i Rafael) danas predstavlja budućnost Španjolske. O njihovoj obitelji snimljeni su fimovi, napisani brojni članci, ali, vjerujem, ništa ne oduševljava više od knjige u kojoj Rosa objašnjava kako funkcionira njihova velika obitelj.



 
Nema tu velike filozofije. Rosa je od četrnaeste godine radila u očevoj tvornici tekstila, školovala se za dizajnericu tekstila, a u jedanaestoj trudnoći (blizanačkoj, k tome!), zaposlena na pola radnog vremena, završila je magisterij poslovnog upravljanja - žena je nesalomljiva. Iz njene knjige iskače taj njen vedri duh, ta želja za pustolovinom, taj žena-majka-kraljica stav zahvaljujući kojem obitelj i funkcionira. S Rosom nema zezancije - svatko u kući zna svoje zaduženje (početkom mjeseca zajedno raspravljaju i dijele zaduženja i ona ostaju na zidu cijeloga mjeseca), svi moraju biti samostalni i odgovorni, znati da valja biti iskren, da uvijek možeš početi ispočetka, a da roditelji odlučuju o tome što je za dijete najbolje. U kući Pich-Aguilera sve je k'o po špagi, pomislio bi čovjek, no, nije uvijek tako - i njihova djeca na težak su način učila da ne mogu kupiti igračku ili slatkiš svaki put kad odu u dućan, da je dijete koje nije kažnjeno za loše postupke zapravo zanemareno i da roditelji njihovih prijatelja dopuštaju djeci sve samo zato da izbjegnu sukob, i njihova djeca su bježala od kuće na zabave i bila nemarna u školi, i njihova djeca zanovjetaju i mamaču po cijeli dan, ali, kad dođe vrijeme zajedničkog objeda, Rosina kćer zna reći: "Moram do toaleta, ali ne počinjite bez mene, da nešto ne propustim!" Nije li takvo zajedništvo ono čemu sve obitelji teže? "Da, ali nisu li djeca željna pažnje budući da je njih toliko, a roditelja je samo dvoje?", ljudi se pitaju, a Rosa odgovara da njen najmlađi sin, kad dođe iz vrtića, dobije - ne samo poljubac od mame i tate - nego i od svih četrnaestero braće i sestara. Zamislite koliko je to poljubaca, koliko je to ljubavi!


 
"To je tvornica djece", govorili su snimatelji kad bi snimali Rosin i Chemin krevet za potrebe dokumentarnog filma ili kojekakvog intervjua. Rosa se nikome ne opravdava, muž i žena samostalno moraju odlučiti o svojoj obitelji, i oduprijeti se pritisku društva koje njeguje predrasude kao svoje najveće blago. "Samo jako volim svog muža", govori Rosa sa smješkom i uvjerenjem da je svako njihovo dijete istinski plod njihove ljubavi. Nažalost, otac ove velike obitelji i Rosin suprug, preminuo je 2017. nakon kratke bolesti, no, sigurna sam, Rosin duh nije se slomio - jača je nego ikad. Mora biti, jer djeci nema boljeg uzora od čvrste majke koja se ne boji priznati da ponekad ujutro plače sat vremena kad se sjeti svoje Carmen, majke koja se ne srami priznati da joj je potrebno vrijeme samo za nju, majke koja djecu nikada ne uspoređuje, dobro poznavajući njihove mane i vrline, koju u odgoju uvijek vodi misao da je važno shvatiti da svako naše djelo nosi posljedice - jednostavno, od žene koja se ničega ne boji i koju vodi misao da smo stvoreni da volimo i da naša ljudska priroda sreću pronalazi samo voleći druge. Koja inspiracija!




"Prijateljice me često pitaju: "Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje. Moji prijatelji znaju da imam osamnastero djece, da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati. "Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva?" Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te i tamo, dolaziš na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva? "Želite znati koja je moja tajna? Što je to čime se "fiksam"?" E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno. Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga, nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad