Preskoči na glavni sadržaj

Rosa Salvaje, indeed

Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu haljinu za Elzu, Juraj ne želi kapu na glavi pa moram smisliti diverziju kako bi zaboravio da mu je na glavi, Franka kaže "mama" pedeset puta prije nego stignemo do vrtića do kojeg imamo par minuta vožnje. Ostavljam ih teti Anamariji i teti Steli (Juraj opet plače, vjerojatno će opet štrajkati glađu cijeli dan), znojna i umorna, zuji mi u glavi. Na poslu se resetiram (doduše, jučer sam cijelo jutro na poslu bila s otkopčanom bluzom - dugmad je na leđima, pa nitko nije prije primijetio), a onda popodne sve ispočetka. Čini mi se kao da neprestano balansiram između manične žene koja obožava svoj život i živčane babetine kojoj sve ide na živce. Iscrpljujuće je. Žive li i druge žene u tom stanju "želim zamrznuti vrijeme da moja djeca nikad ne odrastu/kad će već odrasti i početi se sami brinuti za sebe"?

Srećom, imam prijatelje koji znaju preporučiti lijek za živčani dio moje persone - tako sam se neki dan žalila prijateljici da sam već tjednima u čitateljskoj krizi, da sam odveć rastresena da uzmem ijedan roman u ruke, ali da mi se čita knjiga o ženi s puno djece. "Postoji li takva?", upitala sam, a ona reče: "Postoji!" i pošalje link s Verbumove stranice.

Knjigu "Kako biti sretan s 1, 2, 3... djece?" Španjolka Rosa Pich-Aguilera Roca napisala je 2013. godine nakon seminara o obitelji koji se održavao u Dubrovniku, sa željom da priča o njezinoj obitelji inspirira što više ljudi. Rosa je, naime, žena koja je rodila 18 (slovima: o s a m n a e s t e r o) djece! Ona i njezin suprug Chema vjenčali su se 1989. godine i sanjali o velikoj obitelji - za drugo niti ne znaju, oboje su iz XXL obitelji. Njihova najstarija kćer Carmen rođena je sa srčanom manom, i umrla je s 22 godine, godinu dana prije nego je Rosa napisala knjigu. Javier i Montse, potom, umrli su iste godine, također zbog problema sa srcem, i svi su Rosi i njenom suprugu savjetovali da nemaju više djece. Ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i vjeri u Boga, njihovo petnaestoro djece (Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Álvaro, the twins Pepa and Pepe, Pablo, Tomás, Lolita i Rafael) danas predstavlja budućnost Španjolske. O njihovoj obitelji snimljeni su fimovi, napisani brojni članci, ali, vjerujem, ništa ne oduševljava više od knjige u kojoj Rosa objašnjava kako funkcionira njihova velika obitelj.



 
Nema tu velike filozofije. Rosa je od četrnaeste godine radila u očevoj tvornici tekstila, školovala se za dizajnericu tekstila, a u jedanaestoj trudnoći (blizanačkoj, k tome!), zaposlena na pola radnog vremena, završila je magisterij poslovnog upravljanja - žena je nesalomljiva. Iz njene knjige iskače taj njen vedri duh, ta želja za pustolovinom, taj žena-majka-kraljica stav zahvaljujući kojem obitelj i funkcionira. S Rosom nema zezancije - svatko u kući zna svoje zaduženje (početkom mjeseca zajedno raspravljaju i dijele zaduženja i ona ostaju na zidu cijeloga mjeseca), svi moraju biti samostalni i odgovorni, znati da valja biti iskren, da uvijek možeš početi ispočetka, a da roditelji odlučuju o tome što je za dijete najbolje. U kući Pich-Aguilera sve je k'o po špagi, pomislio bi čovjek, no, nije uvijek tako - i njihova djeca na težak su način učila da ne mogu kupiti igračku ili slatkiš svaki put kad odu u dućan, da je dijete koje nije kažnjeno za loše postupke zapravo zanemareno i da roditelji njihovih prijatelja dopuštaju djeci sve samo zato da izbjegnu sukob, i njihova djeca su bježala od kuće na zabave i bila nemarna u školi, i njihova djeca zanovjetaju i mamaču po cijeli dan, ali, kad dođe vrijeme zajedničkog objeda, Rosina kćer zna reći: "Moram do toaleta, ali ne počinjite bez mene, da nešto ne propustim!" Nije li takvo zajedništvo ono čemu sve obitelji teže? "Da, ali nisu li djeca željna pažnje budući da je njih toliko, a roditelja je samo dvoje?", ljudi se pitaju, a Rosa odgovara da njen najmlađi sin, kad dođe iz vrtića, dobije - ne samo poljubac od mame i tate - nego i od svih četrnaestero braće i sestara. Zamislite koliko je to poljubaca, koliko je to ljubavi!


 
"To je tvornica djece", govorili su snimatelji kad bi snimali Rosin i Chemin krevet za potrebe dokumentarnog filma ili kojekakvog intervjua. Rosa se nikome ne opravdava, muž i žena samostalno moraju odlučiti o svojoj obitelji, i oduprijeti se pritisku društva koje njeguje predrasude kao svoje najveće blago. "Samo jako volim svog muža", govori Rosa sa smješkom i uvjerenjem da je svako njihovo dijete istinski plod njihove ljubavi. Nažalost, otac ove velike obitelji i Rosin suprug, preminuo je 2017. nakon kratke bolesti, no, sigurna sam, Rosin duh nije se slomio - jača je nego ikad. Mora biti, jer djeci nema boljeg uzora od čvrste majke koja se ne boji priznati da ponekad ujutro plače sat vremena kad se sjeti svoje Carmen, majke koja se ne srami priznati da joj je potrebno vrijeme samo za nju, majke koja djecu nikada ne uspoređuje, dobro poznavajući njihove mane i vrline, koju u odgoju uvijek vodi misao da je važno shvatiti da svako naše djelo nosi posljedice - jednostavno, od žene koja se ničega ne boji i koju vodi misao da smo stvoreni da volimo i da naša ljudska priroda sreću pronalazi samo voleći druge. Koja inspiracija!




"Prijateljice me često pitaju: "Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje. Moji prijatelji znaju da imam osamnastero djece, da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati. "Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva?" Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te i tamo, dolaziš na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva? "Želite znati koja je moja tajna? Što je to čime se "fiksam"?" E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno. Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga, nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...