Preskoči na glavni sadržaj

Kolika tajna je to

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 
Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.



Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama." "Nemoj misliti na to." "Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."



Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad