Preskoči na glavni sadržaj

Čudne navike

Nisam početkom godine donosila velike odluke, ali neke male stvari su se spontano promijenile, morale su se roditi iz moje potrebe za tišinom, zenom, resetom. Uživam u vremenu kad idem pješice kući s posla (iako mi nedostaje bicikliranje), kad si mogu priuštiti ukuhanu kavu (a uvijek sam u stisci s vremenom!), vremenu kad su klinci u vrtiću, a ja radim od kuće, vremenu kad peglam (čekam da se skupe tri kamare veša, naravno) i slušam intervjue poznatih književnika (još se opirem audio knjigama). Od svih koje sam slušala, bez dileme, Stephen King mi je omiljeni. Give this man a show!

Nisam dostojna zvati se obožavateljem Stephena Kinga, ali mogu reći da je na čudan (a kakav drugi, kad je o njemu riječ) način njegovo stvaralaštvo obilježilo moje odrastanje (njegovo stvaralaštvo i pretjerana posvećenost TV programu). Nisam bila strašljivo dijete, ali imala sam fazu noćnih mora koja je uslijedila nakon što se na televiziji prikazivala mini serija "It" (1990) s Pennywiseom u glavnoj ulozi. Nisam sigurna jesam li ju gledala krišom ili su moji roditelji mislili da je to serija za djecu (pa tko ne voli klaunove?), ali dugo me proganjala. Sanjala bih da mi klaun iz kanalizacije izlazi iz zida, ulazi u krevet, da se krije u ormarima, a jednom prilikom smo prijateljica i ja ostale same u kući i, od straha, s noževima u rukama pretraživale ormare (još uvijek sam sigurna da je Maja upravo zbog Pennywisea postala policajka). Noćne more imala sam i od jedne totalno underrated epizode Beverly Hillsa u kojoj se održava prom, a Andrea ostaje kod kuće i zamišlja da ju na plesu polijevaju kantom krvi. Da, nitko se ne sjeća ni Andree, ni te epizode, ljubavne eskapade Brende i Dylana bile su daleko zanimljivije. Osim navedenog, prikazivala se i televizijska miniserija "Kucači", sjećam se još tog zelenog svjetla kojim su svi likovi bili opsjednuti, i dan danas kad vidim Marg Helgenberger malo se štrecnem. "Isijavanje" sam pogledala tek nedavno u cijelosti, a "Cujo" neću nikad pogledati. Opsjednuta sam ukletim kućama i death rowom samo zbog Rose Red i Zelene milje. Stephen King, ladies and gentlemen! Scaring people since 1974.!



Iako sam dosad pročitala tek dvije njegove knjige, znam sve njegove priče - znam da se pisanja Cujoa gotovo ni ne sjeća zbog alkoholizma, znam da mu je majka u djetinjstvu čitala Čudan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea, da je jedno od najčešćih pitanja koje mu postavljaju: "Kakvo vam je bilo djetinjstvo?" (Sasvim normalno, bez trauma!), da mu se ne sviđa Kubrickovo "Isijanje", da nikada prije pisanja ne radi koncept, nego se prepusti priči, da je ideju za "Pod kupolom" dobio još u dvadesetima, ali da je bio odveć nezreo za nju, pa ju je kuhao u glavi više od trideset godina ("Idea that sticks with you is a great idea", voli reći), da su mu oba sina pisci, a kćer lezbijka i svećenica, znam da sve što ima duguje svojoj supruzi Tabithi koja je rukopis, koji je kasnije postao znan kao "Carrie", izvadila iz kante za smeće, i, očistivši opuške cigareta s njega, savjetovala Stephenu da dovrši priču.

U to vrijeme, Kingovi su imali dvoje male djece, a nisu imali novca ni za telefon. Stephen je predavao u školi i pisao kratke priče za muške magazine. Priča o tinejdžerici Carrie prerasla je okvire članaka u časopisima pa ju je bacio u kantu za smeće. Ipak, zahvaljujući Tabithi, "Carrie" je prva knjiga koja je objavljena - tu su mu vijest telegramom javili iz izdavačke kuće, a od honorara je obitelji kupio Ford Pinto (dok je od tantijema ženi kupio fen). Do danas su njegove knjige prodane u 350 milijuna primjeraka - i tako je počela vladavina "Kralja horora."



Iako Stephen King većinom ne zna odakle mu ideje za sve te knjige (njih 61!), za pisanje "Carrie" inspirirale su ga dvije njegove poznanice iz škole koje su doživljavale bullying. Priča počinje drito u glavu, u svlačionici srednje škole u kojoj djevojka Carrie White, koja odrasta sa čudnjikavom majkom, primjećuje menstrualnu krv. U trenutku šoka, jer fanatična majka nije Carrie nikada objasnila menstrualni ciklus, ona vrišti i zapomaže uvjerena da će iskrvariti, a njene školske kolegice smiju joj se i gađaju je ulošcima i tamponima. Epizoda je to koja je u Carrie podgrijala nagomilani bijes uslijed kojeg je došlo do pretjeranog oslobađanja njenih telekinetičkih sposobnosti. Luda majka, kojoj je živjeti, a i voljeti, grijeh, i mean girls u svom prirodnom staništu više su nego dovoljan okidač osjetljivoj Carrie, a pri kulminaciji događaja pomislit ćete da grad Chamberlain bolje nije niti zaslužio.

Ono što dummie čitatelj kao ja ne smije smetnuti s uma jest činjenica je "Carrie" napisana 1974. godine, toliko ispred svog vremena. Svidjela se ona vama ili ne, "Carrie" je postavila nove standarde u književnosti i filmu - od isklišejizirane priče o tinejdžerici koju teroriziraju u srednjoj školi i lika majke koja je vjerski fanatik, pa sve do De Palminog šokantnog kraja (Kingov mi je draži, još zlokobniji) kojeg su kopirali i u originalnom Friday 13th i drugim filmovima žanra.

Stephen King ludo je zabavan lik - bez zadrške i fige u džepu on dijeli savjete za buduće pisce, a ne smetaju mu ni spoileri njegovih romana, no, jasno je i zašto. Naime, čak i kad nam je fabula u potpunosti poznata (thanks to Brian De Palma), Kingov stil pisanja je hipnotizirajući. Rečenice su mu odmjerene, kratke, ali vrlo precizno prikazuju likove romana u njihovim najboljim i najgorim izdanjima. "Carrie" nije pisana samo iz jednog lica - monolozi i dijalozi, pa i pripovjedanje, isprekidani su novinskim člancima o događajima u Chamberlainu, ispovijedima preživjele Sue Snell i znanstvenim izvješćima o telekinezi. Možda je u pravu King kada kaže da piše suspense romane, a ne horore - jer "Carrie" nije samo scary story, nego ima puno dimenzija. Priča je to o psihički uništenoj tinejdžerici, problemu bullyinga u školi, o dosljednosti zlostavljača, pa čak i onih koji su svjesni svoje zle namjere, krajnosti u koju odlaze vjerski fanatici, i o moći koju je Carrie vratila telekinezom (jer svakodnevica je tako boring bez fantastike). No, ono što mi je u "Carrie" najviše godilo jest upravo tišina. Naime, iako likovi u knjizi viču, smiju se grohotom, plaču, vrište, čitatelj može čuti glasnu tišinu - ona gradi napetost, ona stvara jezu, ona uznemiruje, ona nas drži na oprezu efikasnije nego ijedan drugi soundtrack. I to je razlog zašto se ljudi vraćaju knjigama Stephena Kinga - ne da bi živjeli u strahu, nego da bi se osjećali živima. To be continued...




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...