Not my cup of tea

Nije uvijek bilo ovako - nije bilo te iritantne političke korektnosti, i nije svaka uspješna žena bila uspješna u ime feminizma, bar ne onog koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća izoliran iz borbe za žensko pravo glasa koju su predvodile sufražetkinje. Agatha Christie mrzila je biti nazivana feministicom, Marilyn Monroe prezirala je etikete, pogotovo one koje žene jedna drugoj ljepe na leđa - svatko je gledao svoja posla, iako je uvijek bilo svakakvih ljudi (i žena), dobrih i loših, hrabrih i kukavica. Nisu se ni devedesete razlikovale od desetljeća koji su prethodili - Julia Roberts nije glumeći prostitutku prozvana ikonom feminizma, Seinfeld nije bio politički nekorektan, Oprah je imala neke druge borbe. A onda je došlo 21. stoljeće i - Beyonce. Da, krivim Beyonce za sve. Otkad je ona počela plesati u gaćama tvrdivši da žene vladaju svijetom, sve su žene pomislile da će poštovanje iznuditi plešući u gaćama i poželjele su biti - ne u svemu jednake muškarcima, nego nadmoćne. I all hell broke loose. Sve se promijenilo, apsolutno je sve postalo uvredljivo i seksistički, sve je prešlo iz jedne krajnosti u drugu, i svi su počeli glumiti tu neku idiličnu toleranciju - a društvene mreže su tom pokretu bile dodatni vjetar u leđa. Sve su žene postale feministice, a Margaret Atwood postala je kraljica feminizma istim tim ženama koje se vjerojatno nisu niti udostojile pročitati Sluškinjinu priču koja je objavljena daleke 1985.

Možda se Margaret Atwood ta ideja nje kao ikone sviđa, premda mislim da je iskorištena u svrhu propagande koja se nameće svim ženama i koja ne prihvaća da ne misle sve žene jednako - jer to je danas feminizam. Žena je ženi vuk, više nego ikada prije, čini mi se. Zato ne znam gdje mi je bila pamet kad sam, nakon godine u kojoj se svijet suočio s pandemijom i u kojoj su našu zemlju pogodili potresi, naumila čitati knjigu Margaret Atwood koju sam lani osvojila na nagradnoj igri. Sekiracija je bila zajamčena. Smatram Margaret Atwood iznimno obrazovanom (Harvard, između ostalog), inteligentnom ženom zanimljivog životopisa (njen je otac bio entomolog pa je puno vremena obitelj živjela usred šume, bez struje i vode), iako se u mnogočemu ne slažem s njom, ali ovu "Gazela i Kosac" nisam usprkos silnom trudu uspjela dovršiti. Uzela sam ju u ruke zato što u siječnju uvijek nastojim pročitati ono što u prethodnoj godini nisam, a svrbi me s polica (čovjek nikako da nauči), ali ni slutila nisam da će me ovako ukopati.

U ovoj knjizi koju Atwood naziva spekulativnom fikcijom, a ostatak svijeta distopijom, glavni lik je Snježni - nekoć zvan Jimmy, posljednji od svoje vrste. Jimmy sad živi na stablu ogrnut starim plahtama, traži hranu, kloni se svakakvih frankensteinovskih kombinacija 'judi i zviri i prisjeća se svog prijatelja Kosca s kojim je igrao uznemirujuće igrice i koji mu je ukrao ženu (tj. djevojčicu) koju je volio. Svijet je doživio svoj kraj, a Kosac, čuveni znanstvenik, u smaku svijeta je imao svoje prste - pokusi u nekoć savršeno uređenom društvu koje je živjelo za genetsku manipulaciju oteli su se kontroli, i sve što Snježni sad može jest sjediti dok ga stižu sjećanja.

Knjiga je prvi dio trilogije Ludi Adam, utemeljenoj na ekološkom aktivizmu, a ni u njoj Atwood nije propustila opisati neke gnjusne muške likove (mora da stvarno mrzi muškarce) i pomalo arogantno ljudima pojasniti što će se dogoditi ako nastave putanjom koju diktira tehnološki napredak. Sure da je arogantna, tolike nagrade su u njenim rukama (ne i Nobel!) - arogantna je s pokrićem, ali bilo mi je naporno čitati kaotičan prikaz svijeta prije kataklizme i nakon nje. Sama ideja nije ponudila ništa inovativno, slično se može pronaći u I am legend ili Giver, no, nije ni to problem. Ne smeta mi ni taj vještičji gen koji Atwood njeguje (njena praprapraprarođakinja preživjela je vješanje uslijed optužbe za vještičarenje), ali "Gazela i Kosac" mi nije sjela - toliko je detaljna da djeluje neuvjerljivo, premračna je i pretjerano nacifrana noćnim morama čovječanstva - ova knjiga je iživljavanje nad svijetom u kojem živimo, a od svih likova, najdraži u njoj mi je ipak bio um Margaret Atwood, koliko god bio mračan. No, provedba njenih ideja u djelo nije my cup of tea.

Stephen King u jednom je intervjuu rekao da nas privlače knjige o onome što je u nama - i ja službeno mogu reći da u meni nema onoliko mraka koliko sam bila uvjerena da ima. Možda je manija ipak pobjedila depresiju. Možda svijet u kojem moje misli vrludaju i nije toliko beznadan. Možda ne moram pročitati baš svaku knjigu, saznati svaki kraj, možda valja znati odustati - jer, klišej je s razlogom - kad se jedna knjiga zatvori, druga se otvori.