Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam postala Groundhog-day-kind-of-girl

Godina je na izmaku, a dok otkucava posljednja ura, volim proanalizirati ono što ostavljam iza sebe. Kako vi procjenjujete uspjeh? Je li vam se ove godine dogodilo nešto posebno uzbudljivo, ili lijepo? Ili se želite što prije oprostiti od ove godine? Hm, meni se ništa nije dogodilo - samo sam bila mama. I Bogu hvala na tome! Znam da je to iskustvo koje si ne može svatko priuštiti, jer, iako je od neprocjenjive vrijednosti, ljudi smo, moramo od nečega živjeti, i ponekad nas određene obveze pritišću u pogrešno vrijeme. Godinu dana s mojoj mezimicom priuštilo mi je gorko slatke trenutke - bilo je tu slomova živaca, nekontroliranog plača (više mog, nego njenog), onog mrmljanja "Bože, pomozi, ja to ne mogu" u bradu, muke po zubima, po virozama, po jelu, po grčevima, po nespavanju. Bilo je tu svega, a ponajviše ljubavi - one zbog koje se topite i plačete od sreće, one koja vam daje snagu za prijeći sve prepreke, one zbog koje zaspite iscrpljeni, ali s najvećim osmijehom na svijetu. I nije to klišej, to je najveće bogatstvo koje čovjek može imati, to je najveća ljepota koju ljudsko srce može uživati.

Da, ove godine bila sam samo mama. A da me netko prije par godina pitao što želim od života, rekla bih da želim gutati život, želim ga udisati punim plućima, želim živjeti svjesna svakog trenutka. Nisam nikada bila za ekstremne stvari, život mi je premio, ali oduvijek sam gladna znanja, oduvijek mi oči čeznu za neobičnim, za prostranstvima, za onime što se doživi jednom u životu. Daj mi život, daj mi ga! Sve novo, sve neviđeno - želim! Željela sam se popeti španjolskim stubama, pomoliti se na grobu nekog velikana, željela sam piti kavu za Satreovim stolom, željela sam čuti valove kako udaraju u irske klifove, željela sam hodati kućom sestara Bronte, piti čaj u 5 popodne, željela sam ispeći savršenu američku pitu, koračati Kineskim zidom, prste polizati zbog pekinške patke, čuditi se glinenoj vojsci, napraviti tisuću ždralova... A onda se dogodio Šibenik - izazov koji sam, ni ne razmišljajući, prihvatila, i zbog kojeg se sav moj svijet zavrtio nekoliko puta oko svoje osi i pretresao sve moje popise želja i snova. Odjednom sam htjela samo jedno - obitelj. Jer živjela sam neki novi život, drugačiji od onog koji su živjeli svi koje znam, ali on nije imao smisla jer ga nisam imala s kime podijeliti. 

Pišem ovo jer sam sigurna da još uvijek previše ljudi čeka da život počne - čekaju posao, čekaju veću plaću, čekaju bolju vladu, čekaju ljepše vrijeme, čeznu za svijetom, sanjaju o dalekim krajevima, čekaju da se sve kockice poslože, čuvaju šampanjce za posebne prilike. 


Ovog sam se Božića poželjela filma koji me u djetinjstvu neopisivo živcirao. Bill Murray nađe se u dosadnom gradiću u kojem svi žive za dan kad će svizac Phil prognozirati koliko tjedana mora proći da zimi dođe kraj. Takvi smo mi, ljudi. Mrzimo zimu i jedva čekamo sunce. Svi su nam krivi jer smo čangrizavu. Dani su glupi i dosadni, i ništa se ne događa. Samo ljudi i život. I računi. I mali dosadni grad. I jedan svizac. Nikada nisam promišljala o tom filmu u kojem se beskrajno ponavlja taj jedan dan, a sada sam njegov istinski obožavatelj. Jer, više nego ikada uživam u rutini, i dosadi i uobičajenosti i nedostatku drame - sada sam Groundhog day kind of girl, jer znam, što će mi svo vrijeme svijeta, ako kraj mene nije onaj s kim bih rado uvijek iznova ponavljala jedan beskrajno dosadni dan. Život se događa danas, u ovom beskrajno običnom danu, i ovaj četvrtak je poseban, i danas ste nekome razlog za osmijeh, i ova večer može biti povod ispijanju tog šampanjca koji skuplja prašinu na polici.



Da, ove godine sam bila samo mama. 
Samo.
Mama.
I bila sam zaista, 
iskreno,
jako,
baš kao nikada do sada, 
neopisivo - sretna.
Kronično neispavana, nepopravljivo iscrpljena, ali - sretna.


Primjedbe

  1. Divan post! Zanimljivo, baš sam jučer suprugu pričala da se osjećam kao u tom filmu; ok, više u šali, ali si potpuno u pravu. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Svima nam se cini da smo u tom filmu, ali nema nista lose u tome ;)

      Izbriši
  2. <3 mislim da ne bi nikad zamijenila biti "samo mama" za sve neistražene kutke ove planete :) Drago mi je zbog tebe!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit