Preskoči na glavni sadržaj

On the road - again!


Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice, na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od provođenja noći u pritvoru.


 

Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju ispraznih seksualnih odnosa s bilo kim, bilo gdje, te u vječitom traganju za svojom esencijom. Željeli su otkriti sebe, sanjali su ljepši svijet, a zapravo zbog LSD-a i sličnih supstanci nisu bili ni svjesni vanjskih podražaja. Uvidjela sam da su bili lijenčine koje su odabrale lakši način življenja - slobodu je lako živjeti kada ti do ničega nije stalo pa te nitko ne može niti povrijediti, kada te nije briga za osjećaje drugih, kada te nije briga niti što će sutra s tobom biti. Tako sam se ja počela oblačiti kao prosječni tinejdžer, prestala sam sanjati o odlasku u Indiju, ali neke moje sixties ideje nikad me nisu napustile - još uvijek me nadahnjuje Martin Luther King Jr., još slušam Dylana i - još uvijek pokušavam pročitati Kerouacov roman Na cesti. 

Svaki put kad ga okrznem pogledom u knjižnici, zamjeram samoj sebi jer ga nisam do sada, ni iz petog pokušaja, uspjela pročitati. Beat generacija pisaca bila mi je predmet proučavanja u delikatnim hippy-wannabe godinama, a Na cesti je slovila kao njihova Biblija. Kad je objavljena 1957., Keruack se hvalio da ju je napisao u tri tjedna, tipkajući neprestano na papir u roli dugoj skoro četrdeset metara, što me strašno impresioniralo at the time, ali činjenica jest da je ideju o romanu utemeljenom na njegovom putovanju kroz Ameriku krojio u svojoj glavi petnaestak godina. Dugo je on taj roman osmišljavao, a još duže meni treba da ga pročitam - Salovo i Deanovo uzbudljivo putovanje Amerikom uvijek me - uspava. 



Upravo iz navedenih razloga sam odlučila pogledati film Na cesti, pa da napokon otkrijem jesu li njih dvojica uopće našli što su tražili, ne misleći pritom na odredište, koje samo po sebi uopće nije bilo bitno. I znate što? Nakon 124 minute filma koji je tisuću puta dosadniji nego knjiga, uvidjela sam zašto mi Kerouac nikad nije prirastao k srcu - nikada nisam bila toliko razapeta između onoga što mi svijet nudi i onoga što ja osjećam u svom srcu kao ispravno, kao ono što mi je potrebno za rast, nikad nisam bila toliko očajno, tužno, bespomoćno izgubljena, i logično je da ne mogu razumjeti Sala i Deana. Sve što mogu jest poželjeti im sreću, a opet, ne znam ima li i to smisla ako znamo da su njihovi likovi personifikacije samog Kerouaca i Neala Cassadyja, koje su alkohol i droga dokrajčili pred kraj '60.-tih godina, u njihovim najboljim godinama. Možda ću pokušati pročitati Na cesti još jednom, samo njima u spomen. Sixth time's the charm!

Primjedbe

  1. Zato ja kažem, rođene smo taman u pravo vrijeme, i naše djetinjstvo ne bih mijenjala ni za što na svijetu.. Zato i žalim današnje klince jer ne znaju biti djeca u punom smislu te riječi.. I zato ponosno pozdravljam naša kulinarska umijeća, vožnju biciklom, Spice Girls, Snjeguljicu..., a u kasnijoj fazi i Gilmoreice!!..naše je vrijeme puno bolje, bile smo veće coolerice od hippya!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Ma bile bismo kul da smo rođene u bilo kojem vremenu ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...