Preskoči na glavni sadržaj

Brand New Me

U prvom, a možda i posljednjem, postu ove godine, sretnu Novu godinu, slatka iznenađenja te rađanje divnih uspomena želim svojim čitateljima, a znam pouzdano da vas je dvoje sigurno! :) (Pa, pozdrav Ani i Maji!)

Nešto me prstići svrbe, kao i uvijek kad pročitam ili načujem nešto fino (Pitch Perfect - kažu, najbolji feelgood film u posljednjih 365 dana), pa poželim to podijeliti, pa evo nađoh se nad ovom praznom stranicom na bloggeru, koja kao da jedva čeka da ju ispunim riječima koje bi trebale biti inspirativne za ovu godinicu s nesretnim predznakom, među kojima bi se trebala naći i neka novogodišnja odluka koja će vam okrenuti svijet naglavačke, ali ako su vam očekivanja takva, moram odmah reći - sorry. 


U protekloj godini učinila sam po prvi puta mnoge stvari u životu, i bilo je teško, iscrpljujuće, u tolikoj mjeri da sam odlučila da ove godine moj život neće krojiti odluke, nego lijepi carpe diem momenti (da, uviđam ironiju!). Ipak, svaki dan je nepredvidljiv i nikad ne znaš na što ćete neka sitnica natjerati. Tako je i mene neiskrenost u bliskih ljudi primorala da donesem odluku: bit ću sama sebi najbolja prijateljica i moje najintimnije misli ostat će zaključane negdje duboko u mom srcu, a moji najteži trenuci - bit će samo moji trenuci. Ovog kišnog siječnja zaista volim svoju samoću, idem s njom i na kavu, i u kupovinu namirnica, kuhamo nas dvije zajedno ručak, zajedno gledamo filmove, zajedno pjevamo hitove Barden Bellas pod tušem, kao prave BFFs :)

"Voljela bih u životu bar šest mjeseci živjeti sama", rekla mi je prijateljica na kavi. I ja sam o tome sanjala nakon svake svađe s mamom ili tatom, dok sam kao srednjoškolka pisala dnevnik na balkončiću svoje djevojačke sobe, s pogledom na susjeda koji kosi travu, na djecu koja se igraju na ulici, na gospođe susjede koje se dovikuju preko plotova. Htjela sam biti samostalna - e pa, baby, živiš svoj san, pa ga bolje onda živi budna!


Primjedbe

  1. Ha, tvoj nick glitter girl me zaintrigirao, pa sad imaš sigurne 3 čitateljice :D Da, kao curica sam maštala o tome kako ću, kao lijepe tete u filmovima i serijama, živjeti u svom preeeeslatkom stančiću. I imat ću puno love, prijatelja, super posao naravno. Ali sam otkrila da ne bih voljela živjeti sama. To je usamljeno. Ne bi me ni mačka/pas utješili :)) Ali lovely stan stignem imati, nadam se ne sama..

    OdgovoriIzbriši
  2. Fala na citanju ;) Nisam ni ja voljela, a da bih imala taj super posao, morala sam, pa dao Bog da nikad ne moras zivjeti sama ako ne zelis! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t