Preskoči na glavni sadržaj

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da je napokon preveden četvrti roman koji je napisao Ethan Hawke, znala sam da ću ga pročitati.


"Većina nas ne poznaje osobito samog sebe i zato je tako jebeno važno da postavljamo drame."

Nije Todd bio jedini Hawkeov lik koji mi je prirastao k srcu - nadala sam se čak da će glavni lik njegovog novog romana biti nalik Jesseju iz "Before" trilogije (Hawke je jedan od scenarista tog filma, a meni se šetnja po Beču još uvijek čini kao najromantičnija ideja za dejt), ali on je  više nalik samom autoru nego romantičnom liku kojeg je nekoć glumio. Ipak, ono što sva trojica - Ethan, Jesse i William - imaju zajedničko jest strast prema umjetnosti.

"All the world's a stage, and all the men and women merely players. They have their exits and their entrances; And one man in his time plays many parts", rekao je Shakespeareov lik u jednoj od njegovih drama. Nije nikakvo čudo da je poznati holivudski glumac odabrao upravo Shakespearea da bi pokazao dekonstrukciju i-bogati-plaču života glumca koji je zagazio u tridesete. Protagonistu "Bljeska tame" (dramatičan naslov, ali OK), Williamu Hardingu, život se raspada. Njegov razvod od kraljice rock glazbe glavna je vijest u tabloidima, ali njegova mu je profesija oslonac i ishodište osjećaja samopoštovanja - uvijek je bio dobar glumac (istu rečenicu izrekao je Hawke za sebe u razgovoru o knjizi, objašnjavajući svoju izgubljenost tijekom pandemije), što god njegov otac mislio o tome. Pripremajući se za ulogu Hotspura, jednog od buntovnih vojnika u drami "Henrik IV", mladi William mora proniknuti u svoje tame, pronalazeći u umjetnosti inspiraciju za život.


William se moli bogovima teatra, živi poročno, ali egocentrično se smatra dobrim i poštenim likom, iako ga čitav svijet vidi kao posrnulog čovjeka koji je prevario rock božicu s kojom ima dvoje dječice. Njegov je glas nalik svakom lažno skromnom holivudskom glasu koji bi volio biti muškarčina, a u kojem se krije dijete koje nastoji impresionirati svoje (odsutne) roditelje. 

Iako tekst mnogi smatraju autobiografskim, jer je i razvod Hawkea od Ume Thurman bio medijski popraćen, a Hawke svojedobno doista jest glumio Hotspura u kazalištu, rekla bih da je "Bljesak tame" ipak fiktivno djelo koje ima smisla i logike, za razliku od kompliciranog stvarnog života. Mogu ga zamisliti da piše ovu knjigu kako bi sebi, ali i svojoj djeci, objasnio loše odluke koje je donio u životu. Sama struktura, tekst pisan u činovima i prizorima, ono je što je Hawkea prvotno nadahnulo da piše upravo o glumcu, o nekome koga poznaje. Njegovi stavovi o umjetnosti, ali i mali uvid u život slavnog, ali iskompleksiranog i nezrelog glumca glavni su adut ovog romana, kojeg mnogi nazivaju Hawkeovim najboljim (druge nisam čitala, pa ne bih znala). Čitajući ga, shvatila sam da samoj sebi dugujem iscjeljenje nekih rana, ali i spoznala zašto u kazalište idem nadajući se katarzičnom ridanju nad sudbinama likova na daskama koje život znače. Trema i očekivanja, kojekakve projekcije, osobna prtljaga i neostvareni snovi na pozornici Shakespearove drame itekako su opipljivi, kao i moment koji opija - kad glumac osjeti da tisuću ljudi pažljivo prati svaku njegovu riječi. Ethan Hawke nam jest omogućio život muhe na zidu zapozorja života slavnog glumca, daleko od glamura kojeg gledamo u medijima, ali bih li ovaj roman poželjela čitati da ga nije napisao slavni Ethan Hawke? Nisam sigurna. Posebna znatiželja goni nas k štivu holivudskih pisaca (pozor, govori vam žena koja je jednom kupila knjigu Khloe Kardashian - k vragu, još uvijek mi nije jasno što mi je bilo u tom trenutku) - je li holivudski život čaroban? Pate li nas iste muke sazrijevanja? Piše li on dobro, ili je gluma njegov jedini talent? Ethan Hawke talentiran je na više razina, rekla bih - iako su nam kriteriji jamačno labaviji kad je riječ o književnosti u produkciji celebrityja, bez obzira radi li se o fikciji ili memoarima - jedino tako objašnjavam popularnost "Zelenih svjetala" Matthewa McConaugheya, jedne od possibly najgorih knjiga ikada napisanih u Hollywoodu.


"Vanjski svijet često slavi najtrivijalnije, najpovršnije aspekte glumčeva života, uzdižući njegovu osobnost gotovo do statusa plastičnog božanstva, ali stvarni užitak glume upravo je u nestajanju osobnosti. Kad preuzmeš sva vanjska odličja nekoga drugog - podrijetlo, naglasak, odjeću, obiteljsko zaleđe - shvatiš da se svaki element tvoje osobnosti dade preoblikovati. Možeš sve to, možeš se ogrnuti kožom drugoga ljudskog bića, a i dalje ostati ti. To se na neki svoj mali način čini dubokim jer upućuje na to da ništa od onoga što ističemo kao svoj identitet nije intrinsična bit. Mi smo nešto mnogo tajnovitije od osobe koja je duhovita, koja je bijesna, koja je povrijeđena, koja Puši Marlboro, koja je prezbiterijanac, koja je ženskar, koja je Nigerijac, koja je fan Real Madrida - sve je to samo vanjska oblatna. Dakako, gluma mi je godila, unutar drame činilo se mogućim da nisam osoba koju određuje preljub ili otac koji me nije volio, njegove laži, to što je bio loš otac. Može me definirati nešto posve drugo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...