Preskoči na glavni sadržaj

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...).

Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - "Baby Boom". Diane glumi yuppie ženu koja "naslijedi" dijete pa silom prilika pokrene biznis u proizvodnji dječje hrane. Nije to tema koja bi trebala zaintrigirati dijete, ali Diane mi je bila šlampavo šašava i zapamtila sam njezino ime.

Napisala je ona već nekoliko memoara (of course), i svi su od reda bestseleri The New York Timesa (again, of course), ali ovaj - "Brother & sister" - posebno mi je privukao pažnju. Malo je knjiga, fiktivnih pa i autobiografskih, usmjereno na komplicirani odnos braće i sestara, koji me u ovim (zrelim) godinama zanima. Kad malo bolje razmislite, čak i hvaljeni pisci, čarobnjaci riječi, u svojim memoarima ne spominju bratsko-sestrinske odnose - i za njih su oni odveć kaotični.

Diane Keaton rođena je kao najstarije dijete u obitelji Hall (yup, ona jest Annie Hall, a film doista predstavlja njezin život, obitelj i vezu s Woodyjem Allenom). Njezin brat Randy bio je od nje dvije godine mlađi, a imali su još i dvije mlađe sestre, Robin i Dorrie. Njihova majka Dorothy bila je čuvarica uspomena obitelji - uvijek je fotografirala, pisala i pamtila. Nakon majčine smrti, Diane uzima mamine zapise, kao i stvari svog brata Randyja, u želji da pronikne u tajne svoje obitelji, budući da u svojim godinama ni svojim uspomenama više ne može vjerovati.

"Mother's endless need to write and record the story of The Hall Family has helped me find a path back. With her daily journal entries, and her meticulous scrapbooks filled with photographs, clippings, and letters, I've been able to see Randy from a different perspective. Even trhough blurry snapshots hardly tell a viable story, they do stimulate speculation. I don't know if my piecemeal version od Randy's story is true, or if I've gotten any closer to who he is and what he means to me, but I do know that I wish I could have given him more love and attention sooner."


Diane svoju priču počinje promatranjem obiteljskih fotografija, prisjećajući se majke koja je, vazda okružena djecom, daleko od svojih snova, sklopila s djecom neku vrstu pakta koji je isključivao oca. Njezin otac Jack bio je inženjer koji je imao svoj biznis, i imao je velika očekivanja od svoje djece, posebno od Randyja, jedinog sina. Diane se prisjeća odrastanja i navodi da tijekom školovanja nije bila svjesna brata, iako su pohađali istu školu. S tim se nedostatkom sjećanja mogu poistovjetiti - u toj dobi najmanje smo orijentirani upravo na braću i sestre - fokus nam je na prijateljima, na simpatijama, na potencijalnim odnosima, umjesto da stvorimo čvrste spone u obitelji.

Randy je uvijek bio dijete koje je živjelo u svom svijetu, a kako su svađe među roditeljima postajale češće, Randy se sve više povlačio u osamu. Diane je otišla na studij, a sestra bi joj pisala da Randyja ne poznaje. "But then putting on a facade is something everyone in our family is good at. This may sound strange, but sometimes I wonder if he might be someone I wouldn' want to know", pisala joj je Robin. Diane se otisnula u svijet glume, dejtala je s Woodyjem Allenom yada yada yada, a pokraj Ranydja je život prolazio. Naposljetku se oženio, ali žena ga je brzo napustila ("Sally had grown up. I'd remained nothing more than an oversized stupid chid. A burden."). Sestre ga zapravo nisu poznavale i nisu održavale odnos s njim - Diane bi tek ponekad poslao neku od svojih pjesama i pitao je za mišljenje, a kasnije joj je i priznao fantazije koje uključuju nasilje prema ženama. Sve je više pio i izolirao se, borio s mentalnim zdravljem, dok je Diane hodala s Warrenom Beattyjem, snimala filmove, širila horizonte, svjesno stavljajući probleme obitelji pod tepihom. "Truth is the sadness inside my head was shrapnel from a distant parental war or maybe lack of supervision. The truth? My family was, and is, a crowd of strangers", pisao je Randy u svoj dnevnik.

Randy jest osoba kojoj je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj s elementima šizofrenije, ali Diane ne piše puno o njegovim dijagnozama - ona se ovdje prisjeća njegovih spoznaja, njegovih ideja, i nastoji ga upoznati kroz njegovu umjetnost. Toliko je prešućene tuge između naših redaka, ali i ljubavi, one koja se uvijek uzima zdravo za gotovo, one koja samo postoji, ali ne djeluje, ništa ne poduzima. U vrijeme kada mentalno zdravlje nije bilo ni imperativ ni trend (majka im se povodila za onim "think positive!"), Randy je bio stranac vlastitoj obitelji. Ni samog sebe nije razumio pa ne čudi da ga ni obitelj nije vidjela jasno (iako su njegove poeme vrištale o distanciranosti, o samoprijeziru), iako mu jesu bili podrška tijekom psihijatrijskog liječenja. Čak i u obiteljima koje ne nose teret psihičkih bolesti, često činimo istu pogrešku - svoje najbliže sudimo po svojim mjerilima i teško ih vidimo kao pojedince, kao osobe koje pripadaju svijetu, a ne samo maloj jedinici koju zovemo obitelji.


Diane u knjizi puno govori o ocu, koji je privređivao za obitelj i nije mogao razumjeti sina koji se razlikuje od njega, koji nije sposoban ostvariti karijeru kakva priliči muškarcu. Otac se nije znao služiti riječima, a još manje osjećajima, i ta čudna nostalgija za odsutnim ocem prožima Dianeine retke. Majka je Randyja jako štitila, opisivala ga je kao genija, otklanjajući tako sva očekivanja od njega. Očeva smrt zatrla je put oporavku, a Diane se prvi put obratila Randyju kao savezniku - kao jednoj od par osoba koje se sjećaju tate u ona dobra stara vremena. Randy više nije mogao odgovoriti - gajio je bijes prema ocu koji je iskaljivao u poeziji, a tek tu i tamo kapnula bi kakva nježna misao o ocu.

"Mother gave me his shoes for my birthday saying she had no use for them. They are white Reeboks with long laces and thick off-white soles. They fit me perfectly. When putting them on, I think of my father's feet; Yellow cracked toenails, callused heels. it feels strange to walk in his shoes. Each step echos like a bone striking the taut skin of a drum; each stumble is a forewarning. Yet I continue to wear them, believing a gift is some kind of - any kind of love. Perhaps one day I will nurse the love we never bonded with love that was always there", napisao je Randy.

Randy je htio biti svjedokom neviđene ljepote, a opet, osjećao se kao da nijednom nije posegnuo za onim što je bilo nadomak njegovom prozoru. Ostao je misterija. Godine su prošle, Randyja je demencija počela progoniti u 65. - i Diane i on sada su starci, u sedamdesetima. On ju više ne prepoznaje, ona ga redovito posjećuje u domu u kojemu o njemu brinu. Kraj knjige je deterministički žalostan - Diane želi još jednu šansu u bivanju boljom sestrom. Svi to poželimo, prije ili kasnije - ali ne znamo što s tom željom, premećemo ju po rukama kao vrući krumpir, pa čekamo, da vrućina ispari, da se hladne glave sretnemo i budemo jedni drugima sve ono što smo cijelo vrijeme priželjkivali biti.

"Full sentences were a deeply appreciated, rare form of communication. Soon, I began to take the liberty of holding Randy's long fingers in my hands. I'd kiss his forehead, or touch his white hair, and pinch his cheeks. After a lifetime of self-imposed barriers, I finally gave myself permission to be close, quiet, and intimate with my brother."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Deset tisuća koraka

U posljednjih mjesec dana provela sam sate u kojekakvim čekaonicama. U njima sam viđala roditelje koji skrolaju po mobitelu dok im njihova djeca, koju su doveli k liječniku, vire iza ramena. Sretala sam nepristojne ljude koji bolničkim tehničarima spominju matere i ostalu rodbinu, očekujući od svoje djece, koja još uvijek vire preko njihovih ramena, da poštuju starije. Pogled mi se lijepio na izblijedjele natpise "Molimo držite razmak 2 metra" i "Potrebno je naručiti se". Čekajući, ponovno sam uviđala sve što ne valja s ovim svijetom.  Pročitavši "Lucy kraj mora", roman koji uvelike govori o pandemiji Covida iz 2020, oko mi je pobjeglo na roman "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, koji sam donijela s Interlibera, ni ne sluteći što krije među koricama (iako nisam čitala "Strah od kupine", njezini dnevnički zapisi zvali su me). Danijelin roman počela sam čitati na godišnjicu pogibije mog najboljeg prijatelja - na dan kad je svijet prvi...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade.  "Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći.  "Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se. "Ne valja iznositi smeće navečer." "Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara.  "Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke.  Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("i n the night, in the dark "), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart. "Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u ...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...