Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade. 
"Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći. 
"Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se.
"Ne valja iznositi smeće navečer."
"Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara. 
"Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke. 
Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("in the night, in the dark"), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart.

"Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u svojim praznim prostorima čuvale i pamtile sve što se dogodilo u prašnjavom prošlom vremenu. Kuća Wellsovih koja je izranjala preda mnom, tiha i tajanstvena, činila se kao utjelovljenje svih napuštenih kuća koje sam poznavao. Njeni prazni i zatvoreni prozori bili su poput slijepih očiju, koje zure unutra, a ne van."

Nedjeljno popodne 

Da nisam malo zagrebla površinu istražujući o Agathi Christie, vjerojatno nikad ne bih čula za to ime - Mary Roberts Rinehart. Zapravo, ni većina njezinih Amerikanaca nikad nije čula za nju, iako je bila najpopularnija autorica krimića zlatnog doba, zbog čega su ju zvali američkom Agathom Christie. Iako je i po produkciji i po popularnosti u svoje doba bila nalik kraljići krimića, zanimljivo jest da je svoj prvi roman, "The Circular Staircase", objavila 1908., dvanaest godina prije nego je Agatha objavila "Zagonetni događaj u Stylesu". Mary Roberts Rinehart rođena je u Pennsylvaniji 1876., završila je medicinsku školu, udala se za doktora, a pisati je počela uslijed sloma burze 1903., radi zarade. Već prvi roman prodala je u milijunima primjeraka, a svoju popularnost širila je pišući za Saturday Evening Post. Bila je i ratna dopisnica u Belgiji tijekom Prvog svjetskog rata, a pedesetih godina dvadesetog stoljeća sa sinovima je osnovala izdavačku kuću Farrar & Rinehart. Puno toga dugujemo Mary Roberts Rinehart - izraz "the butler did it" krije njezina knjiga "The Door", poznata je po modelu krimića "had i only know", a možemo joj se zahvaliti i za nastanak Batmana! Naime, njezin prvijenac "The Circular Staircase" adaptiran je za kazalište, i to u predstavu "The Bat"!

Kod nas je prevedena samo njezina knjiga "Prizor neviđeni". Njezin pripovjedač jedan je od članova Susjedskog kluba, u kojem su i njegova supruga i četvero susjeda. Svakog se ponedjeljka okupljaju u jednoj od njihovih kuća i razgovaraju o politici, književnosti i drugim zabavnim temama. Jednog ponedjeljka, u kući gospođe Dane, sudjelovat će u seansi (joooooj, obožavam te stvari!) gospođice Jeremy, na kojoj se dogodilo sljedeće - "ili su bili kolosalno prevareni, ili im je otkriven vrlo uredan mali zločin". Kada istu večer jednog od članova kluba, liječnika Sperryja, pozovu zbog samoubojstva susjeda, on će pozvati i našeg pripovjedača Horacea, inače odvjetnika, da mu se pridruži u igri privatnog istražitelja.

"Drugim riječima, podastiru nam subjektivan um, ali nikada objektivan. Bave se umom i njegovim utjecajem na samoga sebe i na tijelo. A što je s objektivnim umom? Manifestira li se prema van jedino kroz govor i kretnje? Možemo li zanemariti utjecaj uma na um, kad nisu prisutni nikakvi uobičajeni posrednici komunikacije? Mislim da ne."

"Prizor neviđeni" i Damen kapric

"Međutim, dok sam tamo stajao, po prvi put sam se u ovom veoma materijalnom životu pitao, ne postoji li možda ipak duhovni svijet koji nas okružuje, svjestan svega što radimo, koji dodiruje, ali je nedodirljiv, koji osjeća, ali je podešen iznad našeg zdravog razuma?"

Horace je racionalan čovjek koji prepričava događaje čitatelju, bez previše ukrasa, jednostavnim stilom koji podrazumijeva pinkicu američke ironije i humora. Kad je u pitanju samoubojstvo njegova susjeda, on vjeruje da je u pitanju ljudski element, ali otvoren je i za mogućnost psihičkih i nadrealnih fenomena. U igri detektiva on je poprilično nestrpljiv, ne zavlači čitatelja i podastire mu sva saznanja - Mary Roberts Rinehart nije majstorica suptilne karakterizacije kao Agatha Christie, zbog čega ih ja ne bih ni uspoređivala. Njezin žanr opisala bih kao ležerni zabavni domestic krimić. Tempo ove knjige je brz, pitak, američki, a atmosfera je naposljetku više nalik onoj iz "Kućanica", nego iz "Prokletstva kuće Hill", kako sam se na početku nadala. Oh well.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...