Šljokičasta žena

Svaki prostor ima svoja pravila, svoje mirise, svoj tempo i raspored, i svaki stvara određena očekivanja. Borova šuma, velika slova na zgradi, prostrana svjetla recepcije s mirisom slatkastog ružmarina, i onda bojazan - hoće li hotelska soba ispuniti očekivanja (nadmašila je očekivanja!) i je li ljetovanje ovog tipa ono što moja obitelj treba. Za razliku od likova u ovom romanu, mi se nalazimo usred Dalmacije u jeku sezone i jasno je zašto su se toliki gosti stisnuli u hotel ovih dana, ali ovaj mi je prostor svejedno bio savršena kulisa za čitanje "Hotela na jezeru", romana Anite Brookner, žene koja je karijeru izgradila najprije kao doktor povijesti umjetnosti, a potom kao književnica, napisavši prvi roman, "Korak u život" u 54. godini (zanimljivo, Mariju Puzou i Julijanu Barnesu bila je jedna od najdražih autorica). Iako okružena zahtjevnom djecom, pokušavala sam hotelski život gledati očima Anitine protagonistice i proniknuti u ono što meni treba za odmor duše,...

I told myself I closed that door But I'm right back here again I know half of what I'm saying don't make no sense So don't ask me where I've been Znate već, nisam ja veliki putnik - ali, koliko me uznemiruju pakiranje i promet, toliko volim onaj romantični dio putovanja! Moje pripreme za putovanje uključuju proučavanje umjetnosti (nisam to ja izmislila, to je činio i Van Gogh prije nego se preselio iz Nizozemske u Francusku - pročitao je Balzaca, Flauberta, Zolu i Maupassanta), arhitekture, običaja i gastronomije - znatiželja i radost izmjenjuju se u mom biću mjesecima! Od putovanja nikad nemam prevelika očekivanja (jer znam da je kod kuće najljepše!), ali ususret putovanju pretvaram se u istraživača (s ograničenim smislom za pustolovinu). Nisam uvijek bila takva - prije petnaestak godina, bilo mi je dovoljno izležavati se na plaži. No, život se poigrao sa mnom i tri sam godine živjela u nepoznatom mi gradu na moru - odlučila sam ga upoznati iz očaja, misleći da ću ...

Najdraže mi je ići na posao za vrijeme godišnjih odmora, kad ljudi ispare, kad automobili iščeznu. Promet me uznemiruje, klonim ga se kad god mogu, kao da mi je neka proročica davno prorekla da će mi upravo promet presuditi jednog dana. Zbog prometa su moje misli zgrčene - u prometu valja biti oprezan, skoncentriran - a nedostaju mi moje misli. Vječito vrtim pedale i nadam se nekom pustom dijelu ulice na kojem mogu izdahnuti sve ono o čemu razmišljam. Nisu to neke posebne misli, ali su moje - trebaju mi. No, koliko god mi trebaju, neke od njih još nisu spremne izaći na svjetlo dana. Vidjevši da je "Mogla sam to biti ja" priča o psihijatrici i njezinoj pacijentici, pobojala sam se da će se moje misli prepoznati u mislima dviju junakinja i da će mi uteći, da ću izgubiti kontrolu nad njima. Nasreću (a i nažalost, u neku ruku), to se nije dogodilo - moje misli ostale su samo moje, moji gubici nisu bili nalik gubicima žena u ovoj knjizi, i mogla sam odahnuti. Nisam dostojna zvati ...

Jedna od članica mog čitateljskog kluba temperamentna je Brazilka Renata. Iako već dugo živi u Osijeku, u njoj živi Brazil koji u naše razgovore unosi strast i egzotičnu perspektivu, ali postoji jedan problem - jako joj je teško čitati na hrvatskom jeziku pa se redovito mora snalaziti s knjigama na engleskom jeziku (koji joj, također, nije materinski). Zato, kad sam čačkajući po internetima naišla na knjigu brazilske spisateljice o brazilskim ženama - znala sam da je to knjiga za Renatu i za Vinske mušice (kad smo vidjele da je "Nevidljivi život Euridice Gusmao" na Ljevak.hr na popustu, sa cijenom od 5 eura, naručile smo primjerke za sve!). Pomalo nalik suvremenoj bajci, koja se zbiva sredinom dvadesetog stoljeća u Riju, počinje priča o Euridicei Gusmao, jer jednom ne tako davno živjela je darovita Euridice koja se udala za Antenora Campela koji ju je noću spopadao toliko da se morala udebljati i dobiti tri podbratka da bi okončala širenje familije. "Jer, vidite, Eurid...

Možda mislite da je lako odlučiti koje knjige ponijeti na put, čitati na plaži ili na balkonu (dok se punjene paprike kuhaju), ali postoji čitava nauka oko izbora ljetnog štiva koje se isplati tegliti u koferu - bar što se mene tiče. Godinama sam griješila, ali imam osjećaj da sam napokon posložila svoje kriterije za "beach read": 1. Pročitajte nešto talijansko! Kao što mi se u jesen čita o New Yorku, u proljeće o Parizu, ljeto je rezervirano za Italiju - ljeti već nekoliko godina čitam romane smještene u Italiju ili romane koji su napisali talijanski autori. Mediteranski dolce far niente, zerica sparne anksioznosti i vještina pisanja naših susjeda ono su što me dovelo do knjiga kao što su " Zabranjena bilježnica " (koja je postala jedna od mojih najdražih knjiga) i " Na njenoj strani " Albe de Cespedes, kao i do knjiga Elene Ferrante (iako za serijal "Genijalna prijateljica" još nisam zrela) kao što su " Dani zaborava" ili " Mrač...