Preskoči na glavni sadržaj

Molto bene jesenja ispovijed

Prošle je nedjelje svećenik čitao prispodobu o razmetnom sinu. Čula sam je toliko puta - proživjela sam je toliko puta. Bila sam umišljeni pravednik, bila sam bezosjećajni rasipnik, tražila sam samu sebe, tražila sam Boga. No, što kad se ušuškamo u svoju predvidljivu svakodnevicu, kad nam je život dobar, kad postanemo sami sebi dovoljni, kad se u spomenutoj priči ne pronalazimo?

Ponekad, čini se da nas jedino tragedija može istrgnuti iz zagrljaja malodušnosti u kojem trunemo.

Te su mi misli prolazile glavom dok sam čitala "Ne miči se" talijanske spisateljice i glumice Margaret Mazzantini - knjigu koju mi je preporučila naša i vaša omiljena knjižničarka - Jasna Andrišić, navevši je kao knjigu koja nije razvikana. Doista, nisam nikad ranije za nju čula, ali otkrivši da je riječ o priči o braku iz muškarčeve perspektive, morala sam ju pronaći. Obožavam takve (padaju mi na pamet "Sedam" Frane Herende i "Priča o jednom braku" Geira Gulliksena, npr.)!


Pripovjedač romana "Ne miči se" (Znanje, 2006.) je Timoteo, sredovječni primarijus kirurgije u talijanskoj bolnici. Jednog dana od svojih kolega saznaje da je u bolnicu zaprimljena njegova petnaestogodišnja kćer, koja je u prometnoj nesreći zadobila po život opasne ozljede. Očajan, dok se njegova jedinorođena Angela bori za život u operacijskoj sali, Timoteo se prisjeća dvostrukog života kojeg je vodio, koji ga je unakazio, izmasakrirao, nanio mu ožiljke koje vrijeme ne može izbrisati. 

"Moja si pružena ruka u svijet, Angelina, u taj svijet koji živi bez smjene godišnjih doba."

Iznimno je zanimljiv način na koji je Mazzantini oživjela Timotea - on je testosteronsko čudovište brutalno sebične ćudi, ali i čovjek koji si ne može priznati da ne zna voljeti, koji za ljubavlju čezne, koji je estrogenski krhak u svojoj neodlučnosti. Tekst ove talijanske umjetnice, koja je rođena u Irskoj, a živi u Rimu, zasićen je, viskozan - vanjski svijet ne uspijeva kontaminirati Timoteovu priču o neuglednoj ženi koju je upoznao, silovao, volio.

"Morao sam otići, nisam se mogao suočiti sa samim sobom pred njom. Bilo bi neprilično, kao osvrnuti se na vlastiti izmet."

Malo jest čudno da se otac svojoj kćerki ispovijeda - da opisuje svoje bludne misli, svoje laži, svoju strast prema ženi koja joj nije majka, ali tragični događaji načeli su ga i primorali ga da naglas prizna (ali ne i da se pokaje?) grijehe o kojima je šutio godinama. Dok se Timoteo prisjeća susreta s Italijom, koju naziva kurvom, korovom, prostakinjom, izgubljenim psom, čitatelj je voajerski obuzet njegovim riječima, pa se ova knjiga čita u jednom dahu. Protagonist romana ni u jednom trenutku ne uspijeva pridobiti čitatelja, nego mu biva sve odbojniji. Ipak, nije sporno, priča ovog čovjeka u neobičnoj krizi srednjih godina koji, uslijed požude koju mu supruga ne umije utoliti, uslijed gubitka oca kojeg mu nitko ne može nadoknaditi, vodi paralelne živote - na periferiji grada, i u njegovom samom centru - iznimno je uvjerljiva, gorljiva, intenzivna, a za takve priče živim. Zbog tog uvida u tuđe živote i čitam.

"Vodili smo ljubav i tek sam kasnije primijetio da sam je volio kao da sam je već izgubio."


"Bila je crni fitilj petrolejke, vatra je bila izvan nje, u nejasnom svjetlu što je obavijalo moje potrebe i sve ono što mi je nedostajalo."

Za filmsku adaptaciju ovog romana zaslužan je autoričin suprug, Sergio Castellitto, koji je i utjelovio mrskog nam doktora Timotea, dok priprostu i nesretnu Italiju glumi Penelope Cruz. Po svemu sudeći, riječ je o temperamentnoj i nasilnoj erotskoj drami, kakvu od Talijana, budimo realni, i očekujemo (jeste li znali da Talijani u svakodnevnom govoru koriste 250 gestikulacija?). Hm, za filmsku večer uz vino i cantuccine dušu dalo!

Ciao!

"Svatko od nas, Angela, sanja nešto što bi izbacilo iz sedla njegov uhodani život. Sanjaš to sjedeći na divanu, raskomoćen u blagostanju koji ti živog pruža svakog dana."


"Bio sam sretan; nikada to inače ne primijetimo, Angela, pitao sam se zašto nas tako ugodan osjećaj uvijek zatekne nepripravne, nepažljive, tako da poznajemo samo čežnju za srećom, ili vječno očekivanje sreće."

Primjedbe

  1. Iz muškarčeve perspektive, ali pisala žena. ;) Mislim da je bolje čitati muške autore za takve uvide. Žene pišu ono što žele, a ne ono što jest.

    OdgovoriIzbriši
  2. Inače, knjiu nisam čitala, ali zvuči zanimljivo. vala na preporuci. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...