Preskoči na glavni sadržaj

U spomen na čuvaricu uspomena

Rođena sam kao čuvarica uspomena.

Iako tek djevojčica, znala sam da je bitno čuvati stvari, da nas one podsjećaju na one koji više nisu s nama, da od zaborava čuvaju događaje koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Čuvanje uspomena otelo se kontroli, pretvorilo u mahnito gomilanje predmeta - skupljala sam salvetice, sve samoljepljive sličice koje su postojale na tržištu, skupljala sam postere (i prijatelje) i razglednice, i znam da nećete vjerovati, ali sačuvala sam i sve šalabahtere i sve skripte i sve ulaznice za kino, pa čak i neiskorištenu rolu WC papira koju je moj prijatelj ukrao iz hotelskog toaleta za vrijeme mog prvog mamurluka.

A onda sam prestala skupljati.

Prestala sam voditi evidenciju.

Prestala sam izrađivati fotografije.


Ponekad nas knjige pronađu i prošire nam vidike, ali najčešće nas samo podsjete da u književnosti tražimo magiju kojoj nije vičan svatko tko se naziva piscem.

"Dućan sjećanja" mi je prijateljica tutnula u ruke, znajući da sam sklona irskim književnicima. William Trevor, Edna O'Brien, Sally Rooney, da. Ella Griffin, vjerojatno ne, ali ne sudim ja knjigu po koricama.

Priča započinje na setu, u trenutku kad se Nori Malone slama srce - "kad se snimi posljednja fotografija i dođe vrijeme da se uništi iluzija koju je stvorila". Nora je dizajnerica na filmskom setu koja žuri na čitanje bakine oporuke u Dublin, neplanirano se vraća u svoj londonski stan po ključeve bakine kuće i zatiče muškarca svojih snova in flagrante, i to sa svojom dugogodišnjom kolegicom i prijateljicom. Nije riječ o spoileru - ovakav je zaplet očit svakom prosječnom čitatelju već na prvoj stranici ovog sladunjavog romana. Zapravo, prvih stotinjak stranica mogli biste i preskočiti i ništa ne biste propustili.

Nora u Dublinu pokušava organizirati prodaju bakine i djedove kuće, kuće u koju njezina majka nije kročila desetljećima, i to zbog svađe s osebujnom bakom. Kuća je krcata stvarima koje je djed baki donosio s putovanja, pa Nora započinje neobičnu garažnu prodaju predmeta o kojima postoje tek šturi zapisi. Njezin dućan, u kojem su artikli izloženi poput predmeta u Muzeju prekinutih veza, privlači ljude okupirane osobnim dramama, koji utjehu traže u neobičnim predmetima, pa Fiona, Adonis, Will, Alice, Gemma i dr. postaju dio Norine svakodnevice i pomažu joj otkriti obiteljske tajne, ali i riješiti ljubavne probleme.

Moram priznati, sporedni likovi, čije kuće postaju dom predmetima koji su svjedočili ljubavi dvoje staraca, bili su mi zanimljiviji od protagonistice romana. Stil Elle Griffin poprilično je generičan, bezbojan i nimalo izazovan, zaplet i rasplet su predvidljivi, ali ideja o predmetima koji povezuju distancirane duše u konačnici mi se jest svidjela - bio bi ovo simpatičan predložak za scenarij filma nalik "Love actually" (autorica ga i spominje u jednom trenutku). U moru priča, svatko bi mogao pronaći bar jednu koja bi ga mogla dirnuti. Za mene je to bila priča o Caroline koja se razvodi od Liama i kupuje si marokanski molitveni sag - ponukala me da knjigu pročitam do kraja, ali i dokučim u kojem sam se trenutku prestala grčevito držati za uspomene.

"Ono što ju je najviše iznenadilo u vezi s osjećajem sreće bilo je da ju je taj osjećaj istodobno i rastuživao. Kao da su oba ta osjećaja bila povezana, braća blizanci."


Život te nauči - najteže trenutke u životu ne možeš zaboraviti, čak ni ako spališ sve dokaze o njima, čak ni kad šutiš o njima. Njih pamtiš čak i kad kuću ispuniš novim uspomenama, ljepotom i ljubavlju.

"Nije mi darovao samo stvari. Darovao mi je uspomene."

Osjećaji gubitka, nemoći, usamljenosti i boli urezani su ti u kožu. Za njih ne trebaš ni podsjetnik ni suvenir - njih ti nitko ne može oduzeti. Srećom, nitko ti ne može oduzeti ni trenutke najveće, neopisive, nepojmljive i neuhvatljive sreće (u to se uvjeriš tek kad ih doživiš).


"Sad je znala da onaj osjećaj da si kod kuće nije povezan s ciglom, žbukom i lijepim stvarima. Bio je to osjećaj istinskog pripadanja koji je imala dok je ležala u naručju muškarca kojeg nije morala impresionirati, koji je poznavao nju stvarnu i svakodnevnu i koji ju je ipak želio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...