Preskoči na glavni sadržaj

Klasični sestrinski buddy read

Znam da to nije politički korektno, ali ne volim debele. Tužite me, ne volim debele knjige! Debeljuce predstavljaju obvezu, a ja sam knjiška vrtirepka - previše je knjiga na ovom svijetu, a vremena premalo. Stoga, kad se i dogodi da poželim pročitati kakvu knjižurinu, potrebna mi je podrška. Who you gonna call?! Yuuup, navukla sam sestru na buddy read šestostraničnog klasika, na čitanje "Jane Eyre" Charlotte Bronte.


Najstarija od sestara Bronte objavila je ovaj roman prije 175 godina, i to pod pseudonimom Currer Bell (njezina sestra Emily objavila je "Orkanske visove" pod pseudonimom Ellis Bell, a sestra Anne objavila je "Agnes Grey" pod pseudonimom Acton Bell), a on je odmah po objavljivanju bio hvaljen u književnim krugovima Londona.

Roman je podijeljen u tri dijela, a započinje pripovijedanjem desetogodišnje Jane koja živi s ujnom Reed i njezinom djecom. Brat njezine majke, gospodin Reed, obećao je brinuti o njoj kad je ostala siroče, ali nakon njegove smrti, ujna ju odbacuje, bratić i sestrične su oholi, a služinčad Gateshead Halla je pristrana. Nemirna Jane se vazda pita zašto toliko pati, a odlaskom u školu Lowood, u kojoj se učenice podučava da budu strpljive i da se ne navikavaju na raskoš i udobnost, Jane se nada sunčanim danima. Prijateljstvo s Helen Burns umiruje drsku Jane, situ zla i nepravde, i uvelike mijenja njezine stavove o životu, o moralu, o trpljenju.

" - Sila ne može nadvladati mržnju - ni osveta izliječiti nepravdu.
- Što onda može?
- Pročitaj Novi zavjet i vidjet ćeš što Krist govori i kako postupa; neka ti Njegova riječ bude pravilo a Njegovo ponašanje uzor.
- Što on kaže?
- Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone."


Moram odmah reći da me iznenadio poetičan, a susretljiv stil pisanja velike sestre Bronte, koja je mnoga osobna iskustva pretočila u besprijekorno iskrojen lik Jane Eyre (npr. lik Helen Burns ispisala je po uzoru na svoju sestru Anne, tvrdeći da nije ni u čemu pretjerivala). Iako je riječ o kompleksnom coming of age romanu koji obuhvaća godine Janeina života, on je napisan precizno i uvjerljivo. Jane se obazrivo obraća čitatelju, naglašava da ne želi nepotrebno duljiti ili govoriti o traumatičnim događajima. Npr., nakon tužnog događaja u Lowoodu, Jane u par kratkih rečenica opisuje osam godina svog života u školi, u kojoj je šest godina živjela kao učenica, a potom dvije kao učiteljica, i započinje pripovijedati o želji za "novim robovanjem" i svom životu mlade žene.

"Novo robovanje! Ima nešto u tom", govorila sam (u sebi, neka se zna, ne naglas), "znam da ima, jer to ne zvuči baš nježno: nisu to riječi kao Sloboda, Uzbuđenje, Uživanje, koje odista zvuče zanosno, ali za mene su tek zvukovi, toliko šuplji i neuhvatljivi te je čisti gubitak vremena slušati ih. Ali Robovanje! Ono mora biti nešto stvarno!"


"...čeznula za snagom vida koji bi onkraj svega toga dopro do užurbanog svijeta, gradova i predjela punih života o kojima sam samo slušala, ali ih nikad nisam vidjela..."

Pripovijedanje Jane Eyre je neposredno i uzbudljivo. Njezin neustrašivi duh, koji uvijek strpljivo žeđa za boljim i sretnijim mjestom pod suncem, opipljiv je u svakoj rečenici romana. Jane čitatelju poklanja povjerenje i angažira ga kao malo koji pripovjedač u engleskoj književnosti, a čitatelj joj se bezuvjetno predaje sluteći da će svaka osoba i svaki događaj u njezinom životu utjecati na njezine odluke u budućnosti. Janein je jezik u početku djetinje vrckast, a potom biva zreliji, odmjereniji, optimističniji. Roman obiluje arhaizmima kao što su diližansa, kolčak, podrug sata, nujnost i dr., a neke je riječi autorica, u maniri sunarodnjaka Shakespearea, sama skovala, zbog čega ovaj klasik predstavlja poslasticu za svakog obožavatelja lijepe književnosti.

Čeznuvši za novim služenjem, Jane daje oglas u potrazi za poslom guvernante te biva pozvana u mistični Thornfield, imanje s plavim zavjesama od cica, sa zidovima koji su prekriveni tapetama, podovima koji su prekriveni tepisima. U Thornfieldu je dočekuje domaćica, gospođa Fairfax, te joj povjerava brigu o djevojčici Adele, koja je štićenica gospodina Rochestera, natmurenog gospodara imanja kojeg se nikada ne može do kraja razumjeti.


"Žene općenito drže mirnima: ali žene osjećaju upravo kao i muškarci; njima je potrebno primjenjivati svoje sposobnosti i imati onakav prostor za svoje napore kakav imaju njihova subraća; zbog odveć krute stege, zbog odveć bezizlazne nepokretnosti one pate upravo kao što bi patili i muškarci; uskogrudno je mišljenje njihovih povlaštenijih subića da se one trebaju ograničiti na pravljenje pudinga i pletenje čarapa, na sviranje klavira i vezenje torbica. Nepromišljeno je osuđivati ih ili im se smijati ako žele učiniti ili naučiti nešto više no što je to običaj proglasio nužnim za njihov spol."

Dolaskom gospodina Rochestera, Janein život poprima atmosferu gotičkog romana. Život grubog gospodina Rochestera obavijen je tajnom, njegove pogreške iz prošlosti vrebaju iz svakog kuta, nejasan je i njegov odnos s Adele, ali i sa služavkom Grace Poole, a imanjem možda luta i sablast. Unatoč svemu, Jane i Rochester zaljubljuju se, a Jane prije vjenčanja doživljava niz nesretnih događaja i ponovno se nađe na raskršću života. Njihova ljubavna priča nije uzalud jedna od najstrastvenijih u svijetu književnost, let me tell you that. Rečenice kojima izjavljuju ljubav jedno drugome potpomognute su citatima Platona, Biblije, Shakespearea, škotskih i austrijskih pjesnika, engleskih i francuskih mitova i legendi (izdanje Naklade Ljevak iz 2008., u prijevodu Gige Gračan, bogato je fusnotama od neprocjenjive vrijednosti), i upravo zbog njih je "Jane Eyre" predivan prikaz kako obrazovane i emancipirane protagonistice tako i obrazovane i emancipirane autorice.

Možda "Jane Eyre" i nije najsretniji izbor za buddy read jer se roman i mojoj sestri i meni, koliko god različite i željne konflikata bile, itekako svidio. Složile smo se da je riječ o gotovo savršeno napisanom romanu, o nevjerojatno dosljednom liku čiji razvoj je logično i životno prikazan, čije odluke imaju smisla, čiji susreti zadiru u neka od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. "Jane Eyre" predstavlja najbolje od gotike i romantizma, i iako bi se Bronte olako moglo nazvati romantičnom feministicom 19. stoljeća, valja reći da likom Jane Eyre Bronte odstupa od učmalosti romantizma vođena kršćanskim vrijednostima. Jane jest siroče, ultimativni individualac - čovjek bez korijena, žena koja, slobodna od utjecaja svijeta i sigurna u svoju vjeru, otkriva tko je i za što je sposobna/stvorena, i zbog toga će njezina priča ostati univerzalno voljena i čitana.

"Odgovor bijaše ipak neumoljiv: "Ja marim za sebe. Što sam većma usamljena, bez prijatelja, bez podrške, to ću većma poštovati sebe. Držat ću se zakona od Boga dana i od čovjeka prihvaćena. Držat ću se načela koja sam primila dok sam zdrave pameti, a ne luda - kakva sam sada. Zakoni i načela nisu za vremena bez iskušenja; oni su za trenutak poput ovog, kada se duša i tijelo pobune protiv njihove strogosti; ali ma koliko strogi, ostat će neprekršeni. Kad bih ih kršila kad god mi to odgovara, kakvu bi onda vrijednost imali? A vrijednost imaju - to oduvijek vjerujem: a ako sada ne mogu vjerovati, to je zbog toga što mi je poremećen um - potpuno poremećen: žile su mi užarene i srce kuca brže no što sama mogu izbrojiti otkucaje. Sada su mi negdašnja mišljenja i već stvorene odluke jedini oslonac, i njega ću se držati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...