Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige koje su krive za sve

Kažu da su djeci danas zbog interneta dostupne informacije s kojima se njihov nevini duh ne može nositi. Kao roditelja, brine me bombardiranje djece sadržajem koji nije primjeren njihovoj dobi, a onda se sjetim - bila sam odgovorno i (relativno) poslušno dijete i svejedno sam došla do sadržaja koji i nije bio najprikladniji za moje - posebno tinejdžerske - mlade uši i oči. U to ime, prisjetila sam se nekoliko knjiga koje su mi trebale biti zabranjene u formativnim godinama, a koje su me učile o smrti, seksu i ovisnostima, i koje su oblikovale moj čitateljski ukus. 

(Hvala ti, mama, što si uvijek bila protiv cenzure.)

1. Obdukcija - Patricia D. Cornwall

Romane Agathe Christie počela sam čitati kao desetogodišnjakinja - oni su bili kategorija za sebe. Tek kad sam pročitala sve Agathino, okrenula sam se drugim autorima krimića i trilera. Prva i omiljena od njih bila je Patricia D. Cornwall, američka spisateljica s iskustvom televizijskog izvjestitelja, koja je radila i u Uredu sudskog patologa u Virginiji. Sve navedeno inspiriralo ju je na pisanje serije romana o mrtvozornici Kay Scarpetta, koja nastoji prokazati krivce za strašne zločine, u čemu joj pomaže policijski poručnik Marino. Prva knjiga u seriji jest "Obdukcija", a svidjela mi se jer Cornwellica piše detaljno i uvjerljivo - ne kažu uzalud da je upravo Scarpetta nadahnula snimanje TV serija kao što su CSI i Zaboravljeni slučaj. Osim Cornwellice, čitala sam Mary Higgins Clark i Ruth Rendell i danas, kad se toga sjetim, mislim da je pravo čudo da nisam pošla na studij kriminalistike, ili postala serijski ubojica, je l'.


2. Kao voda za čokoladu - Laura Esquivel

Ne znam tko mi ju je gurnuo u ruke (rado bih nekoga okrivila, iako me mama nije kudila kad je, na moju preporuku, pročitala ovu knjigu), ali krajem osnovne škole pročitala sam knjigu meksičke autorice posvećenu tjelesnim užicima - prošaranu receptima i sablažnjivim scenama. Protagonist romana je mlada Tita, najmlađa kćer u obitelji De la Garza, kojoj je zbog brige o majci uskraćen život s voljenim Pedrom. Kad se Pedro oženi njezinom sestrom da bi joj bio blizu, nastaje kuršlus. Roman je svojedobno bio svjetska senzacija, po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom jeziku ever, a ja sam zbog njega zavoljela magični realizam (i kad god u ruke uzmem Marqueza ili Allende, čini mi se da čitam nešto što ne bih smjela). Hm, možda sam sad dovoljno matora da pročitam ovu knjigu ponovno?


3. Mi djeca s kolodvora Zoo - Christiane F.

Jedna od knjiga koje smo svi čitali u srednjoj školi jest knjiga o djevojčici koja u dvanaestoj godini puši hašiš, a u trinaestoj proba heroin - knjiga o narkomanskoj sceni Berlina u sedamdesetima. Riječ je o bestseleru, objavljenom 1978., čije atmosfere se i danas živo sjećam - danima sam ležala u sobi, bezvoljna, hipnotizirana, nisam imala potrebu ni za vodom ni za hranom, samo sam upijala Christinine riječi. Možda se mama zabrinula vidjevši što čitam (a pogotovo kad sam nastavila u revijalnom tonu s "Prozac nacijom", i pokušajima čitanja "Na cesti" i "Trainspotting"), ali ja sam se još tada zaklela da drogu neću ni probati. Eto, dajte djeci da čitaju o prostituciji tinejdžera na željezničkom kolodvoru za šut heroina! I dare you!

4. Zauvijek - Judy Blume


Da se razumijemo, ovo je jedini young adult roman koji sam pročitala kao gušterica u srednjoj školi. (OMG, sad sam guglajući saznala da je roman prvi put objavljen 1975. i dodatno sam impresionirana - Judy Blume je bila ispred svog vremena!) Glavni likovi su Katherine i Michael koji se upoznaju na novogodišnjoj zabavi. Njihova je ljubavna veza intenzivna, a kad odluče da će njihova ljubav trajati zauvijek, oni se upuštaju u prve seksualne odnose. Što da vam kažem - dilali smo ovu (u SAD-u svojedobno zabranjivanu) knjigu ispod školskih klupa dok je profa trabunjala o "Ilijadi". Čitanje Judy Blume odvelo me do "Zime za dvoje", pa i do knjige "Zadovoljenje" Kim Cattrall (možda tada nisam gledala "Seks i grad", ali Samantha me svejedno naučila koječemu).

5. Crota - Owl Goingback

Godinama čekam da se u Hrvatskoj prevede još koja knjiga Owl Goingbacka, pravog američkog Indijanca (pola Cherokee, a pola Choctaw), inače pisca horor fikcije. Njegov debitantski roman, objavljen 1996., počinje pronalaskom osakaćenog muškog tijela kraj ceste. Policija je uvjerena da se radi o napadu medvjeda, iako medvjeda odavno nema u Hobbs Countyju u Missouriju. Zbog vješto ispisanog spoja folklora američkih Indijanaca i krim policijske potjere ovaj je roman nagrađen Nagradom Bram Stoker, ja danima nisam mogla spavati, a i danas volim žanrove kao što su gotički roman, horor i mystery.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...