Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige koje su krive za sve

Kažu da su djeci danas zbog interneta dostupne informacije s kojima se njihov nevini duh ne može nositi. Kao roditelja, brine me bombardiranje djece sadržajem koji nije primjeren njihovoj dobi, a onda se sjetim - bila sam odgovorno i (relativno) poslušno dijete i svejedno sam došla do sadržaja koji i nije bio najprikladniji za moje - posebno tinejdžerske - mlade uši i oči. U to ime, prisjetila sam se nekoliko knjiga koje su mi trebale biti zabranjene u formativnim godinama, a koje su me učile o smrti, seksu i ovisnostima, i koje su oblikovale moj čitateljski ukus. 

(Hvala ti, mama, što si uvijek bila protiv cenzure.)

1. Obdukcija - Patricia D. Cornwall

Romane Agathe Christie počela sam čitati kao desetogodišnjakinja - oni su bili kategorija za sebe. Tek kad sam pročitala sve Agathino, okrenula sam se drugim autorima krimića i trilera. Prva i omiljena od njih bila je Patricia D. Cornwall, američka spisateljica s iskustvom televizijskog izvjestitelja, koja je radila i u Uredu sudskog patologa u Virginiji. Sve navedeno inspiriralo ju je na pisanje serije romana o mrtvozornici Kay Scarpetta, koja nastoji prokazati krivce za strašne zločine, u čemu joj pomaže policijski poručnik Marino. Prva knjiga u seriji jest "Obdukcija", a svidjela mi se jer Cornwellica piše detaljno i uvjerljivo - ne kažu uzalud da je upravo Scarpetta nadahnula snimanje TV serija kao što su CSI i Zaboravljeni slučaj. Osim Cornwellice, čitala sam Mary Higgins Clark i Ruth Rendell i danas, kad se toga sjetim, mislim da je pravo čudo da nisam pošla na studij kriminalistike, ili postala serijski ubojica, je l'.


2. Kao voda za čokoladu - Laura Esquivel

Ne znam tko mi ju je gurnuo u ruke (rado bih nekoga okrivila, iako me mama nije kudila kad je, na moju preporuku, pročitala ovu knjigu), ali krajem osnovne škole pročitala sam knjigu meksičke autorice posvećenu tjelesnim užicima - prošaranu receptima i sablažnjivim scenama. Protagonist romana je mlada Tita, najmlađa kćer u obitelji De la Garza, kojoj je zbog brige o majci uskraćen život s voljenim Pedrom. Kad se Pedro oženi njezinom sestrom da bi joj bio blizu, nastaje kuršlus. Roman je svojedobno bio svjetska senzacija, po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom jeziku ever, a ja sam zbog njega zavoljela magični realizam (i kad god u ruke uzmem Marqueza ili Allende, čini mi se da čitam nešto što ne bih smjela). Hm, možda sam sad dovoljno matora da pročitam ovu knjigu ponovno?


3. Mi djeca s kolodvora Zoo - Christiane F.

Jedna od knjiga koje smo svi čitali u srednjoj školi jest knjiga o djevojčici koja u dvanaestoj godini puši hašiš, a u trinaestoj proba heroin - knjiga o narkomanskoj sceni Berlina u sedamdesetima. Riječ je o bestseleru, objavljenom 1978., čije atmosfere se i danas živo sjećam - danima sam ležala u sobi, bezvoljna, hipnotizirana, nisam imala potrebu ni za vodom ni za hranom, samo sam upijala Christinine riječi. Možda se mama zabrinula vidjevši što čitam (a pogotovo kad sam nastavila u revijalnom tonu s "Prozac nacijom", i pokušajima čitanja "Na cesti" i "Trainspotting"), ali ja sam se još tada zaklela da drogu neću ni probati. Eto, dajte djeci da čitaju o prostituciji tinejdžera na željezničkom kolodvoru za šut heroina! I dare you!

4. Zauvijek - Judy Blume


Da se razumijemo, ovo je jedini young adult roman koji sam pročitala kao gušterica u srednjoj školi. (OMG, sad sam guglajući saznala da je roman prvi put objavljen 1975. i dodatno sam impresionirana - Judy Blume je bila ispred svog vremena!) Glavni likovi su Katherine i Michael koji se upoznaju na novogodišnjoj zabavi. Njihova je ljubavna veza intenzivna, a kad odluče da će njihova ljubav trajati zauvijek, oni se upuštaju u prve seksualne odnose. Što da vam kažem - dilali smo ovu (u SAD-u svojedobno zabranjivanu) knjigu ispod školskih klupa dok je profa trabunjala o "Ilijadi". Čitanje Judy Blume odvelo me do "Zime za dvoje", pa i do knjige "Zadovoljenje" Kim Cattrall (možda tada nisam gledala "Seks i grad", ali Samantha me svejedno naučila koječemu).

5. Crota - Owl Goingback

Godinama čekam da se u Hrvatskoj prevede još koja knjiga Owl Goingbacka, pravog američkog Indijanca (pola Cherokee, a pola Choctaw), inače pisca horor fikcije. Njegov debitantski roman, objavljen 1996., počinje pronalaskom osakaćenog muškog tijela kraj ceste. Policija je uvjerena da se radi o napadu medvjeda, iako medvjeda odavno nema u Hobbs Countyju u Missouriju. Zbog vješto ispisanog spoja folklora američkih Indijanaca i krim policijske potjere ovaj je roman nagrađen Nagradom Bram Stoker, ja danima nisam mogla spavati, a i danas volim žanrove kao što su gotički roman, horor i mystery.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...