Preskoči na glavni sadržaj

Klasični sestrinski buddy read

Znam da to nije politički korektno, ali ne volim debele. Tužite me, ne volim debele knjige! Debeljuce predstavljaju obvezu, a ja sam knjiška vrtirepka - previše je knjiga na ovom svijetu, a vremena premalo. Stoga, kad se i dogodi da poželim pročitati kakvu knjižurinu, potrebna mi je podrška. Who you gonna call?! Yuuup, navukla sam sestru na buddy read šestostraničnog klasika, na čitanje "Jane Eyre" Charlotte Bronte.


Najstarija od sestara Bronte objavila je ovaj roman prije 175 godina, i to pod pseudonimom Currer Bell (njezina sestra Emily objavila je "Orkanske visove" pod pseudonimom Ellis Bell, a sestra Anne objavila je "Agnes Grey" pod pseudonimom Acton Bell), a on je odmah po objavljivanju bio hvaljen u književnim krugovima Londona.

Roman je podijeljen u tri dijela, a započinje pripovijedanjem desetogodišnje Jane koja živi s ujnom Reed i njezinom djecom. Brat njezine majke, gospodin Reed, obećao je brinuti o njoj kad je ostala siroče, ali nakon njegove smrti, ujna ju odbacuje, bratić i sestrične su oholi, a služinčad Gateshead Halla je pristrana. Nemirna Jane se vazda pita zašto toliko pati, a odlaskom u školu Lowood, u kojoj se učenice podučava da budu strpljive i da se ne navikavaju na raskoš i udobnost, Jane se nada sunčanim danima. Prijateljstvo s Helen Burns umiruje drsku Jane, situ zla i nepravde, i uvelike mijenja njezine stavove o životu, o moralu, o trpljenju.

" - Sila ne može nadvladati mržnju - ni osveta izliječiti nepravdu.
- Što onda može?
- Pročitaj Novi zavjet i vidjet ćeš što Krist govori i kako postupa; neka ti Njegova riječ bude pravilo a Njegovo ponašanje uzor.
- Što on kaže?
- Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone."


Moram odmah reći da me iznenadio poetičan, a susretljiv stil pisanja velike sestre Bronte, koja je mnoga osobna iskustva pretočila u besprijekorno iskrojen lik Jane Eyre (npr. lik Helen Burns ispisala je po uzoru na svoju sestru Anne, tvrdeći da nije ni u čemu pretjerivala). Iako je riječ o kompleksnom coming of age romanu koji obuhvaća godine Janeina života, on je napisan precizno i uvjerljivo. Jane se obazrivo obraća čitatelju, naglašava da ne želi nepotrebno duljiti ili govoriti o traumatičnim događajima. Npr., nakon tužnog događaja u Lowoodu, Jane u par kratkih rečenica opisuje osam godina svog života u školi, u kojoj je šest godina živjela kao učenica, a potom dvije kao učiteljica, i započinje pripovijedati o želji za "novim robovanjem" i svom životu mlade žene.

"Novo robovanje! Ima nešto u tom", govorila sam (u sebi, neka se zna, ne naglas), "znam da ima, jer to ne zvuči baš nježno: nisu to riječi kao Sloboda, Uzbuđenje, Uživanje, koje odista zvuče zanosno, ali za mene su tek zvukovi, toliko šuplji i neuhvatljivi te je čisti gubitak vremena slušati ih. Ali Robovanje! Ono mora biti nešto stvarno!"


"...čeznula za snagom vida koji bi onkraj svega toga dopro do užurbanog svijeta, gradova i predjela punih života o kojima sam samo slušala, ali ih nikad nisam vidjela..."

Pripovijedanje Jane Eyre je neposredno i uzbudljivo. Njezin neustrašivi duh, koji uvijek strpljivo žeđa za boljim i sretnijim mjestom pod suncem, opipljiv je u svakoj rečenici romana. Jane čitatelju poklanja povjerenje i angažira ga kao malo koji pripovjedač u engleskoj književnosti, a čitatelj joj se bezuvjetno predaje sluteći da će svaka osoba i svaki događaj u njezinom životu utjecati na njezine odluke u budućnosti. Janein je jezik u početku djetinje vrckast, a potom biva zreliji, odmjereniji, optimističniji. Roman obiluje arhaizmima kao što su diližansa, kolčak, podrug sata, nujnost i dr., a neke je riječi autorica, u maniri sunarodnjaka Shakespearea, sama skovala, zbog čega ovaj klasik predstavlja poslasticu za svakog obožavatelja lijepe književnosti.

Čeznuvši za novim služenjem, Jane daje oglas u potrazi za poslom guvernante te biva pozvana u mistični Thornfield, imanje s plavim zavjesama od cica, sa zidovima koji su prekriveni tapetama, podovima koji su prekriveni tepisima. U Thornfieldu je dočekuje domaćica, gospođa Fairfax, te joj povjerava brigu o djevojčici Adele, koja je štićenica gospodina Rochestera, natmurenog gospodara imanja kojeg se nikada ne može do kraja razumjeti.


"Žene općenito drže mirnima: ali žene osjećaju upravo kao i muškarci; njima je potrebno primjenjivati svoje sposobnosti i imati onakav prostor za svoje napore kakav imaju njihova subraća; zbog odveć krute stege, zbog odveć bezizlazne nepokretnosti one pate upravo kao što bi patili i muškarci; uskogrudno je mišljenje njihovih povlaštenijih subića da se one trebaju ograničiti na pravljenje pudinga i pletenje čarapa, na sviranje klavira i vezenje torbica. Nepromišljeno je osuđivati ih ili im se smijati ako žele učiniti ili naučiti nešto više no što je to običaj proglasio nužnim za njihov spol."

Dolaskom gospodina Rochestera, Janein život poprima atmosferu gotičkog romana. Život grubog gospodina Rochestera obavijen je tajnom, njegove pogreške iz prošlosti vrebaju iz svakog kuta, nejasan je i njegov odnos s Adele, ali i sa služavkom Grace Poole, a imanjem možda luta i sablast. Unatoč svemu, Jane i Rochester zaljubljuju se, a Jane prije vjenčanja doživljava niz nesretnih događaja i ponovno se nađe na raskršću života. Njihova ljubavna priča nije uzalud jedna od najstrastvenijih u svijetu književnost, let me tell you that. Rečenice kojima izjavljuju ljubav jedno drugome potpomognute su citatima Platona, Biblije, Shakespearea, škotskih i austrijskih pjesnika, engleskih i francuskih mitova i legendi (izdanje Naklade Ljevak iz 2008., u prijevodu Gige Gračan, bogato je fusnotama od neprocjenjive vrijednosti), i upravo zbog njih je "Jane Eyre" predivan prikaz kako obrazovane i emancipirane protagonistice tako i obrazovane i emancipirane autorice.

Možda "Jane Eyre" i nije najsretniji izbor za buddy read jer se roman i mojoj sestri i meni, koliko god različite i željne konflikata bile, itekako svidio. Složile smo se da je riječ o gotovo savršeno napisanom romanu, o nevjerojatno dosljednom liku čiji razvoj je logično i životno prikazan, čije odluke imaju smisla, čiji susreti zadiru u neka od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. "Jane Eyre" predstavlja najbolje od gotike i romantizma, i iako bi se Bronte olako moglo nazvati romantičnom feministicom 19. stoljeća, valja reći da likom Jane Eyre Bronte odstupa od učmalosti romantizma vođena kršćanskim vrijednostima. Jane jest siroče, ultimativni individualac - čovjek bez korijena, žena koja, slobodna od utjecaja svijeta i sigurna u svoju vjeru, otkriva tko je i za što je sposobna/stvorena, i zbog toga će njezina priča ostati univerzalno voljena i čitana.

"Odgovor bijaše ipak neumoljiv: "Ja marim za sebe. Što sam većma usamljena, bez prijatelja, bez podrške, to ću većma poštovati sebe. Držat ću se zakona od Boga dana i od čovjeka prihvaćena. Držat ću se načela koja sam primila dok sam zdrave pameti, a ne luda - kakva sam sada. Zakoni i načela nisu za vremena bez iskušenja; oni su za trenutak poput ovog, kada se duša i tijelo pobune protiv njihove strogosti; ali ma koliko strogi, ostat će neprekršeni. Kad bih ih kršila kad god mi to odgovara, kakvu bi onda vrijednost imali? A vrijednost imaju - to oduvijek vjerujem: a ako sada ne mogu vjerovati, to je zbog toga što mi je poremećen um - potpuno poremećen: žile su mi užarene i srce kuca brže no što sama mogu izbrojiti otkucaje. Sada su mi negdašnja mišljenja i već stvorene odluke jedini oslonac, i njega ću se držati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...