Šljokičasta žena

Već sam bila odustala od stalkerskog izvještaja za ovu godinu (moderna tehnologija je super, ali bilo bi malo neugodno da se naginjem ljudima nad Kindle da bih vidjela što čitaju, probajte me razumjeti), kad sam vidjela cijelu obitelj na plaži s knjigama u rukama. Ćorava sam i tašta (pa ne nosim naočale na plažu) i nisam mogla vidjeti o kojim knjigama se radi, ali prizor me oduševio. Ponajviše jer se radilo o peteročlanoj obitelji (5 knjiga, hej!). Iako bi netko (čitaj: moj muž) rekao da je to pomalo tužan prizor, ja bih rekla da nema ljepšeg - to je obitelj koja zna da svakoj osobi ponekad treba prostora i tišine, i koja voli čitati, čitati, čitati. Tijekom ljeta portali nam redovito pišu članke o knjigama koje valja ponijeti na plažu, a ja vam ovim putem pišem o knjigama koje su ljudi actually na plažu i ponijeli (i obećavam da neću podijeliti ovako javno niti jednu fotografiju s plaže, anonimnosti radi - fala Gettyju na fotkama, God bless him ). 1. Britt-Marie je bila ovdje - Fred...

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve. Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka,...

- Ali ja uopće ne volim putovati, i nisam luda za morem kao ostatak svijeta.. - Nije važno, djeca će uživati. - Ali neću doći k sebi još tjednima nakon ljetovanja s turbotrogodišnjakom i glasnom šestogodišnjakinjom... - Nema veze, bitno je maknuti se malo. Je li nam zaista toliko bitan taj odmak? Od čega se to odmičemo? Nisu mi nikada bili jasni ljudi koji odlaze na hodočašća u potrazi za Bogom - ta Bog je svuda i u svemu, pa i u tebi, zašto odlaziš u nepoznato da bi Ga pronašao? Valjda sam zato, skupa s kupaćim gaćama, kanticama i grabljicama, spakirala i knjigu Peme Chödrön "Počni tu gdje jesi", prvotno izdanu 1994., a nedavno i u izdanju Mozaik knjige. Naslov je obećavao, a ja sam pomislila da je riječ o lepršavom selfhelpu omanjeg formata - savršenom za godišnji odmor jedne majke. Naime, majke nemaju puno vremena za konkretni odmor, ili čitanje knjiga na plaži (samo sam malkoc gnjevna zbog toga) jer se djeca na ljetovanju bude u 5:45, zahtjevaju sladoled za doručak, ruča...

Prije nego je postojao svijet, postojao je Pariz. Grad svjetla, grad ljubavi, grad u kojem je sve moguće - ako je suditi po filmovima i glazbi koji su mu prišili transcendentalno značenje. Prije nego sam čula za Café de Flore i Père-Lachaise, teen verzija mene bila je opsjednuta Eiffelovim tornjem, Mona Lisom, baguettom, i croissantom, a ona posljednja epizoda serije "Seks i grad" - kad Big dođe u Pariz po Carrie, a ona u onoj mint suknji od tila, jao - samo je nahranila moju opsesiju. Nisam u njoj bila niti osamljena, no, monsieur, jer moja je najbolja prijateljica isto sanjala o Parizu. Godinama smo skupljale pariške memorabilije, ali Pariza nismo vidjele. Znam, pomalo je isklišejizirano voljeti Pariz, ali ne mogu si pomoći. Učila sam ja i française, čitala Les Misérables, slušala Zaz sve u šesnaest, pogledala "Passport to Paris" (da, da, klasik sestara Olsen), pila kave skoro koliko i Balzac, ali nisam se izliječila - živim s dijagnozom "un fan de Paris...

Ja sam vam based on a true story junkie . Volim stvaran život, i stvarne priče. I kao djevojčici najdraža bajka mi je bila Crvenkapica. Bila je sirova, bila je dokaz - shit happens . Shit happens , ali iz priče o lakomislenoj djevojčici crvene kapice mogla sam puno toga naučiti, a učenje na tuđoj koži uvijek je bolje od učenja na vlastitoj. Valjda su me krvave bajke ponukale i da uzmem knjigu "Slučaj Laure D." (asociralo me na Christiane F. i sve druge djevojčice čije tragične priče su bile veće od njihovih prezimena) osječkog naj-liječnika Dražena Gorjanskog. Dr. Gorjanski, karatist i dragovoljac Domovinskog rata, poznat kao kritičar našeg zdravstvenog sustava, upustio se, nakon pisanja stručnih knjiga, i u pisanje fikcije - ali inspirirane stvarnim događajima. Njegov roman napisan je kao roman upozorenja, da se zlo koje je snašlo Lauru D. nikada ne ponovi. Laura D. obična je trinaestogodišnjakinja, povučena učenica, ali darovita atletičarka. Kad njezino beživotno tijelo pro...

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život ...

"Mislim da neću pozvati Paulu na rođendan", rekla mi je moja uskoro-šestogodišnja kćer. "Zašto?" pitala sam. Do nedavno, nakon što bi Paula izbivala iz vrtića, znala je reći: "Mama, pogodi tko mi je danas došao! Paula!" "Zato što Paula priča dok teta čita priču, i trči po sobi dok se spremamo za spavanje, a to se ne smije, Iris je rekla", odgovorila mi je. Paula je djevojčica iz njezine grupe koja ima asistenticu u vrtiću. Šutjela sam. Nisam znala što bih joj rekla.  "Voli li se Paula igrati s tobom? Je li dobra prema tebi? Je li dobra prema drugima?" pitala sam, a ona je kimnula glavom. "To je bitnije od brbljanja dok teta čita priču. Ako je ona dobra prema tebi, i ti trebaš biti dobra prema njoj" , rekla sam, nadajući se da neće prepoznati majčinsku improvizaciju, i da neće pitati kakva onda treba biti prema onima koji prema njoj nisu dobri. Gledam je dok drži svog malog brata za ruku. Dok tepa mački kao novorođenčetu. Njezi...

Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija. "Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, do...