Šljokičasta žena

That's it . Ovog adventa idem all in . Neću čak ni s prijekorom gledati prozor susjeda na kojem se lampice šepure od 24. listopada (da, da, zapamtila sam datum konkretnog kićenja). Već prve adventske nedjelje izvadit ću sve drangulije iz kutije koju čuvam ispod kreveta, pogledat ću Serendipity i Frozen (prvi dio, drugi mi je lame ) i pijuckati vruću čokoladu (čitaj: kuhano vino). Onda ću kupiti deset kila brašna i pola kile cimeta, desetak božićnih limenih kutija (kunem se, jednog dana naći će me zatrpanu ispod limenih kutija za kekse) i baciti se na peckarenje kolačića. Pročitat ću Božićnu frulu Stjepana Lica, napisati pismo Djedu Mrazu ( damn , sjetila sam se da sam JA Djed Mraz), napravit ću gingerbread house , ma čak ću i djecu uključiti u proces izgradnje, kad je bal...! Pogledat ću prva tri nastavka Sam u kući, Grincha, a za kraj ću ostaviti plakanje uz Georgea Baileya. Obećavam, bor ću okititi tek na Badnjak, nisam psihopat. Za dodatnu božićnu čaroliju, pročitat ću cijelu ko...

"Tko želi zagrijati svijet, mora u sebi nositi veliku vatru. Ti imaš tu vatru", napisao mi je jednom u čestitku razredni kolega Željko, parafrazirajući Phila Bosmansa. Tu sam čestitku zaljepila na vrata svoje sobe, kao inspiraciju, kao znak da me netko prepoznaje i vjeruje u mene, i do dana današnjeg nisam dobila ljepši kompliment (da, mužu). Istina jest, uvijek sam osjećala strahovitu potrebu da zagrijem svijet, i uvijek sam znala kojim vještinama to mogu učiniti, ili bar pokušati. Kao dijete sam mislila da je crtanje moj talent, ali, zapravo, samo sam željela biti nalik svojoj darovitoj majci. U drugom sam razredu organizirala završnu svečanost na kraju školske godine - smislila sam koje ćemo pjesmice i plesove izvoditi, i, nemam pojma zašto, drugi su me poslušali i pomogli mi da moj plan zaživi. Glava mi je uvijek bila puna kreativnih ideja. Nakon vrlo kratke karijere organizatora priredbi, postala sam knjiški moljac, ali nisam htjela biti samo čitatelj - željela sam biti ...

Prošli su tjedan pred našom zgradom zasadili mladicu japanske trešnje. Susjedi su negodovali, ta će im trešnja udarati u prozore jer raste u širinu. Ja? Ja sam djecu pozvala na prozor. "Posadili su novo drvo! U one su rupe ispred svake zgrade u naselju zasadili drvo! Novo drvo!", i onda smo svi vrištali od sreće trljajući noseve o staklo, pa se sjurili van. Franka se s mladim stablom i fotografirala, znakovito gledajući u vis, u vrh njegove krošnje, a Juraj je spretno izbjegao photo session otrčavši u park. "Jednom ćeš narasti, kao i to drvo", rekla sam joj. Gledala me kao da joj  nije jasno što želim reći, jer djeca se ne opterećuju prolaznošću poput nas, fosila. Vrijeme je tako čudna stvar, pomislila sam. Ta će biljka stajati tu kad se moja djeca budu selila iz stana (daj Bože da to doživim!), a stajat će tu i kad stan postane predmet ostavinske rasprave. Mi ćemo biti tek jedan mali dio tog drvenog života, jer ljudski je život na ovom svijetu kratak kao šapat. Ov...

Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa. Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću sp...

Nedavno je na televiziji bio film "Povratak u gradić Peyton", simpatičan filmić iz šezdesetih, onakav kakav naša televizija ima običaj prikazivati subotom rano ujutro, kad svi normalni ljudi spavaju. Svi, osim mama koje raščupane gutaju vruću kavu bez imalo mlijeka i šećera. "Svaki prvi roman je autobiografski", rekao je problematični urednik izdavačke kuće mladoj Allison MacKenzie. To se za mladu autoricu možda i nije pokazalo točnim, ali, razumijem tu pretpostavku, prečesto se pokazala točnom. Ljudi koji su rođeni s potrebom da svoje misli, već formirane u kartice teksta, neprestano zapisuju, nemaju drugog izbora, nego napisati priču o sebi, ne da bi se pravili važnima, nego da bi se izliječili, da bi zatvorili jedno poglavlje svog života, a drugo otvorili. Tako je, vjerujem, bilo i s autoricom knjige "Kud si krenula?", Nastjom Kulović. Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlj...

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", smijao mi se muž kad je vidio što se krije u interliberskom paketu knjižare Rockmark. "Pa to sve imaš na Youtubeu!", izrekao je svetogrdno dok sam ja zatelebano listala knjigu "100 best-selling albums of the 90s". Da, moja polica za knjige, suprotno očekivanjima nekolicine čitatelja mog bloga, uglavnom se sastoji od tri kategorije knjiga - evergreen literatura, nesvrstane i ne-mogu-vjerovati-da-si-to-kupila-knjige. Ipak, što god moj muž mislio, ova knjiga u izdanju Thunder Bay Pressa iz 2018. pripada klasicima moje police, jer klasike slažem na policu sa željom da jednog dana knjige s njih čitaju moja djeca koja pripadaju generaciji koja će zaboraviti knjige u papirnatom obliku. Zato, negdje između Zeke Vjeke koji više ne treba pelene i Gospođice Neću, smjestio se ovaj soundtrack 90.-tih, soundtrack mog života. Kako ćemo jednog dana objasniti sebe našoj djeci, a da ne spomenemo glazbu uz koju smo učili o ljubavi, o rado...

Bila jednom jedna kućica u Pejačevićevoj ulici, na par koraka od konkatedrale koju čuvaju Petar i Pavao. Ne sjećam se više kako je izgledala, jer jednog su sunčanog ponedjeljka došli bageri i srušili je. Prolazila sam onuda biciklom putem do posla i još pamtim da je tog jutra ostala bez krova, ali su se tapete, bijele sa zelenim cvjetićima, na zidovima još držale. Do kraja radnog dana nestale su i tapete, ali zidani bunar sa zelenim daščicama stajao je kraj ruševina kojima je nekoć služio. Otada, sa strepnjom skrećem u Pejačevićevu ulicu - pitam se je li bunar još ondje. Je li se sve promjenilo. Je li sve nestalo. Neki dan, nakon nekoliko mjeseci, jer sam zbog odvoženja djece u vrtić u kvartu kojeg još zovu Moša, promijenila smjer kretanja, zašla sam u Pejačevićevu, i odahnula - bunar je još ondje. Još je zelen. Još uvijek ne fali mu niti jedna daska, iako od kuće nije ostao niti komad žbuke. Kamen mi je pao sa srca - za neke se stvari ipak možemo uhvatiti, neke stvari još mogu svjedoč...

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl! ). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu. Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudsk...

Ponekad, koliko god nezrel bio, moraš donijeti ozbiljne odluke - moraš na glavu staviti kapu, moraš doručkovati (pa čak ponekad moraš pojesti i chia sjemenke, što god to bilo), moraš hrpu neriješenih papira pretvoriti u hrpu riješenih papira, moraš otići na sistematski pregled iako postoji velika vjerojatnost da će ti na ultrazvuku abdomena pronaći kakvu cistu nenormalnih proporcija ili ne-daj-Bože nešto još gore, pa moraš pročitati koju brošuru o životnom osiguranju, moraš očistiti filter od veš mašine prije nego obeshrabreno počneš guglati "Najbolje veš mašine 2020", moraš opeglati one tri hrpe odjeće koje će se uskoro srušiti na nekog od tvojih ukućana. Koliko god ti bilo teško, moraš donijeti te full ozbiljne odluke, jer one služe tvom boljitku. Postoje te ozbiljne odluke, i postoji "Vodič kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Noela Adamsa - popularno znanog kao DNA.  Oduševio me ovomjesečni izbor čitateljskog kluba Vinske mušice jer se radi o knjizi koju ina...