srijeda, 5. listopada 2016.

Volim, volim, volim...


Kad u jesensko mokro jutro koračam po lišću putem do posla, a vjetar me šiba po balonerčiću, pokušavam se sjetiti što li ono uopće volim u ovom šugavom godišnjem dobu tijekom kojeg se redovito razbolim jer se ne znam obući.

Volim kad sunce proviri i zagrije ulicu. Zimogrozna sam inače, ali pomisao na tračak topline u moru hladnoće me neizmjerno razveseli. Šal, topli napitak, dekica - stvari koje čine život vrijednim življenja.


Volim stići na posao prije drugih, popiti kavu i pročitati koju stranicu knjige (od čitanja novina i portala sam se na rodiljnom dopustu u potpunosti odvikla). Imam novitete u biblioteci i srce me boli što uz ovo organiziranje žena-majka-kraljica života ne stignem čitati koliko bih htjela.


Volim popiti kavu s (ko)legicama, pogotovo ako za vrijeme pauze nitko ne spomene posao! Da se razumijemo, lijepo je biti doma s bebom, ali uživam u tome što svaki dan imam razlog nanijeti maskaru, obući opeglane hlače (a ne trenerku) i ponijeti cipele s visokom petom u torbi (što je napredak - prije rodiljnog niti jedan svoj radni dan nisam na poslu nosila potpetice ikakve vrste). Postala sam žena - žena, majka, kraljica.


Ipak, najljepše u svakom danu su raširene ruke moje djevojčice koje me dočekaju u jaslicama. Takva radost i ono njeno "mam, mam" me svaki dan raspekmezi i najradije ostatak dana ne bih ništa drugo radila, osim nju grlila i ljubila.

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)