Preskoči na glavni sadržaj

Moje prvo bolovanje

Stvarno nisam nikad bolesna. Ako me grlo i zapeče, špricnem malo Propolaid spreja i kao nova sam. Vjerojatno bih morala bolovati od kuge da se na jedan dan ne pojavim na poslu, ali kad je moje sunce bolesno, to si ne mogu priušititi. Znala sam ranije čuti od kolegica koje nemaju djecu kako prigovaraju (iza leđa, dakako) kolegicama koji izostaju s posla zbog dječjih bolesti, kao da one to rado čine. Možda sam nekada i ja pomislila da takve izbjegavaju svoje obveze, nemajući pojma da su one odane nečemu što je neizmjerno jače od poslovnih obveza. Nešto se u ženi preokrene za 360 stupnjeva kad postane majka, to je sigurno, prioriteti su drugačiji, i kao da neke stvari tek sad jasnije vidim. I ako sam ijednoj majci ikada išta predbacivala, sada mi to ne pada napamet - dokle god se ta majka trudi biti najbolja svom djetetu.

Tako sam ja po prvi put na bolovanju, dok Franka već u trećem navratu ne ide u jaslice, i sve to u mjesec i pol dana. Normalno je, kažu. Ali, koliko god bilo normalno, ili uobičajeno, teško je gledati svoje dijete bolesno - iako ona brblja i trči i kad ima povišenu temperaturu. Vidim, borac je, i nekako ćemo i to prebroditi, uz puno smijeha, crtića, knjigica, plesa i loptanja. Ako su preživjeli Joy i Jack u Sobi, nekako ćemo i mi preživjeti ovu izolaciju.


Dok moja bolesnica odmara, predložit ću vam savršeno štivo za ovo tmurno jesensko vrijeme. Radi se o knjizi koju sam dugo izbjegavala u knjižnici - i to zbog neatraktivne naslovnice. Sto puta sam si rekla, ne sudi knjigu po koricama, ali ne možeš budali objasniti. Možda korice nisu za oko privlačne, čine se mračne i dosadnjikave, ali unutar njih skriva se neobična priča ispričana na još neobičniji način. Nravano, i ovog puta, moj me Book club natjerao da posegnem za ovom, nažalost - do sada nepročitanom, knjigom.

Jose Saramago ispripovjedao je u Ogledu o sljepoći priču o društvu koje je pogodila epidemija sljepoće. Jedan za drugim, poput muha, ljudi upadaju u more mlijeka i nastoje preživjeti. Saramagu je zarez najbolji prijatelj, on ne treba točku, jer njegove misli morale su na papir otisnuti u neprekinutom slijedu. Ne treba on ni likove, bar ne one imenovane, kakve očekujemo u romanima. Baš kako kaže i u knjizi, imena nisu bitna, ovdje su ljudi "tek psi neke čudne pasmine, i, poput pasa, poznaju se tek po mirisu i lavežu". Saramago mi je postavio mnoga pitanja - Kako bih ja reagirala da izgubim vid? Ima li u mom životu nešto u odnosu na što sam slijepa? U kojoj situaciji bih žrtvovala svoje dostojanstvo? Je li ikada opravdano nekoga lišiti života?, i ostavio me bez teksta ovim brutalnim i izravnim štivom. Ako želite mozgati, ako želite plakati, ako ne želite vrijeme potrošiti na bedaste knjige - onda trk po Ogled o sljepoći! Za filmoljupce, postoji i film po romanu - Blindness (2008) s Julianne Moore i Markom Ruffalom u glavnim ulogama.


"Kad bismo se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ozbiljno promislili o njima, prvo o neposrednima, onda o vjerojatnima, zatim o mogućima, pa o zamislivima, ne bismo se uopće pomakli s mjesta gdje nas je zatekla prva misao. Dobri i loši učinci i posljedice naših riječi i djela protežu se, vjerojato, prilično jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kada nas više neće biti da se sami u to uvjerimo, da uberemo lovorike ili da se pokajemo, štoviše, ima ih koji misle da je upravo u tome besmrtnost o kojoj se toliko govori."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta