Stvarno nisam nikad bolesna. Ako me grlo i zapeče, špricnem malo Propolaid spreja i kao nova sam. Vjerojatno bih morala bolovati od kuge da se na jedan dan ne pojavim na poslu, ali kad je moje sunce bolesno, to si ne mogu priušititi. Znala sam ranije čuti od kolegica koje nemaju djecu kako prigovaraju (iza leđa, dakako) kolegicama koji izostaju s posla zbog dječjih bolesti, kao da one to rado čine. Možda sam nekada i ja pomislila da takve izbjegavaju svoje obveze, nemajući pojma da su one odane nečemu što je neizmjerno jače od poslovnih obveza. Nešto se u ženi preokrene za 360 stupnjeva kad postane majka, to je sigurno, prioriteti su drugačiji, i kao da neke stvari tek sad jasnije vidim. I ako sam ijednoj majci ikada išta predbacivala, sada mi to ne pada napamet - dokle god se ta majka trudi biti najbolja svom djetetu.
Tako sam ja po prvi put na bolovanju, dok Franka već u trećem navratu ne ide u jaslice, i sve to u mjesec i pol dana. Normalno je, kažu. Ali, koliko god bilo normalno, ili uobičajeno, teško je gledati svoje dijete bolesno - iako ona brblja i trči i kad ima povišenu temperaturu. Vidim, borac je, i nekako ćemo i to prebroditi, uz puno smijeha, crtića, knjigica, plesa i loptanja. Ako su preživjeli Joy i Jack u Sobi, nekako ćemo i mi preživjeti ovu izolaciju.
Dok moja bolesnica odmara, predložit ću vam savršeno štivo za ovo tmurno jesensko vrijeme. Radi se o knjizi koju sam dugo izbjegavala u knjižnici - i to zbog neatraktivne naslovnice. Sto puta sam si rekla, ne sudi knjigu po koricama, ali ne možeš budali objasniti. Možda korice nisu za oko privlačne, čine se mračne i dosadnjikave, ali unutar njih skriva se neobična priča ispričana na još neobičniji način. Nravano, i ovog puta, moj me Book club natjerao da posegnem za ovom, nažalost - do sada nepročitanom, knjigom.
Jose Saramago ispripovjedao je u Ogledu o sljepoći priču o društvu koje je pogodila epidemija sljepoće. Jedan za drugim, poput muha, ljudi upadaju u more mlijeka i nastoje preživjeti. Saramagu je zarez najbolji prijatelj, on ne treba točku, jer njegove misli morale su na papir otisnuti u neprekinutom slijedu. Ne treba on ni likove, bar ne one imenovane, kakve očekujemo u romanima. Baš kako kaže i u knjizi, imena nisu bitna, ovdje su ljudi "tek psi neke čudne pasmine, i, poput pasa, poznaju se tek po mirisu i lavežu". Saramago mi je postavio mnoga pitanja - Kako bih ja reagirala da izgubim vid? Ima li u mom životu nešto u odnosu na što sam slijepa? U kojoj situaciji bih žrtvovala svoje dostojanstvo? Je li ikada opravdano nekoga lišiti života?, i ostavio me bez teksta ovim brutalnim i izravnim štivom. Ako želite mozgati, ako želite plakati, ako ne želite vrijeme potrošiti na bedaste knjige - onda trk po Ogled o sljepoći! Za filmoljupce, postoji i film po romanu - Blindness (2008) s Julianne Moore i Markom Ruffalom u glavnim ulogama.
"Kad bismo se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ozbiljno promislili o njima, prvo o neposrednima, onda o vjerojatnima, zatim o mogućima, pa o zamislivima, ne bismo se uopće pomakli s mjesta gdje nas je zatekla prva misao. Dobri i loši učinci i posljedice naših riječi i djela protežu se, vjerojato, prilično jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kada nas više neće biti da se sami u to uvjerimo, da uberemo lovorike ili da se pokajemo, štoviše, ima ih koji misle da je upravo u tome besmrtnost o kojoj se toliko govori."
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)