Preskoči na glavni sadržaj

Moje prvo bolovanje

Stvarno nisam nikad bolesna. Ako me grlo i zapeče, špricnem malo Propolaid spreja i kao nova sam. Vjerojatno bih morala bolovati od kuge da se na jedan dan ne pojavim na poslu, ali kad je moje sunce bolesno, to si ne mogu priušititi. Znala sam ranije čuti od kolegica koje nemaju djecu kako prigovaraju (iza leđa, dakako) kolegicama koji izostaju s posla zbog dječjih bolesti, kao da one to rado čine. Možda sam nekada i ja pomislila da takve izbjegavaju svoje obveze, nemajući pojma da su one odane nečemu što je neizmjerno jače od poslovnih obveza. Nešto se u ženi preokrene za 360 stupnjeva kad postane majka, to je sigurno, prioriteti su drugačiji, i kao da neke stvari tek sad jasnije vidim. I ako sam ijednoj majci ikada išta predbacivala, sada mi to ne pada napamet - dokle god se ta majka trudi biti najbolja svom djetetu.

Tako sam ja po prvi put na bolovanju, dok Franka već u trećem navratu ne ide u jaslice, i sve to u mjesec i pol dana. Normalno je, kažu. Ali, koliko god bilo normalno, ili uobičajeno, teško je gledati svoje dijete bolesno - iako ona brblja i trči i kad ima povišenu temperaturu. Vidim, borac je, i nekako ćemo i to prebroditi, uz puno smijeha, crtića, knjigica, plesa i loptanja. Ako su preživjeli Joy i Jack u Sobi, nekako ćemo i mi preživjeti ovu izolaciju.


Dok moja bolesnica odmara, predložit ću vam savršeno štivo za ovo tmurno jesensko vrijeme. Radi se o knjizi koju sam dugo izbjegavala u knjižnici - i to zbog neatraktivne naslovnice. Sto puta sam si rekla, ne sudi knjigu po koricama, ali ne možeš budali objasniti. Možda korice nisu za oko privlačne, čine se mračne i dosadnjikave, ali unutar njih skriva se neobična priča ispričana na još neobičniji način. Nravano, i ovog puta, moj me Book club natjerao da posegnem za ovom, nažalost - do sada nepročitanom, knjigom.

Jose Saramago ispripovjedao je u Ogledu o sljepoći priču o društvu koje je pogodila epidemija sljepoće. Jedan za drugim, poput muha, ljudi upadaju u more mlijeka i nastoje preživjeti. Saramagu je zarez najbolji prijatelj, on ne treba točku, jer njegove misli morale su na papir otisnuti u neprekinutom slijedu. Ne treba on ni likove, bar ne one imenovane, kakve očekujemo u romanima. Baš kako kaže i u knjizi, imena nisu bitna, ovdje su ljudi "tek psi neke čudne pasmine, i, poput pasa, poznaju se tek po mirisu i lavežu". Saramago mi je postavio mnoga pitanja - Kako bih ja reagirala da izgubim vid? Ima li u mom životu nešto u odnosu na što sam slijepa? U kojoj situaciji bih žrtvovala svoje dostojanstvo? Je li ikada opravdano nekoga lišiti života?, i ostavio me bez teksta ovim brutalnim i izravnim štivom. Ako želite mozgati, ako želite plakati, ako ne želite vrijeme potrošiti na bedaste knjige - onda trk po Ogled o sljepoći! Za filmoljupce, postoji i film po romanu - Blindness (2008) s Julianne Moore i Markom Ruffalom u glavnim ulogama.


"Kad bismo se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ozbiljno promislili o njima, prvo o neposrednima, onda o vjerojatnima, zatim o mogućima, pa o zamislivima, ne bismo se uopće pomakli s mjesta gdje nas je zatekla prva misao. Dobri i loši učinci i posljedice naših riječi i djela protežu se, vjerojato, prilično jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kada nas više neće biti da se sami u to uvjerimo, da uberemo lovorike ili da se pokajemo, štoviše, ima ih koji misle da je upravo u tome besmrtnost o kojoj se toliko govori."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...