Preskoči na glavni sadržaj

Ma kome uopće trebaju kauboji?

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama.


Da, znam, bila sam dijete, i Mostove sam gledala očima djeteta koje tek uviđa da nije poznavalo vlastitu mater, a nije ju nikad zapitalo ni kako je, o čemu sanja. Sad sam žena i majka (kraljica nisam, hodam znojna i popiškita pola dana) i tek sad vidim svoju majku kao ženu - kao ženu koja treba strast, koja ima želje, koja ima svoje čežnje i tuge. Nemojte me pogrešno shvatiti - ako je moja majka imala aferu s nekim kaubojem, ne želim to nikada saznati - ali, zbog mame sam dala Mostovima novu šansu, i to u izvornom obliku, onom Roberta Jamesa Wallera.



Nisam nikad vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislim da se na nju pozivaju ljudi koji prebrzo uskoče s neznancem u krevet. Ne možeš nekoga zavoljeti u dvadeset četiri sata, ma u što god me Francesca uvjeravala. Možeš ga poželjeti, možeš se zatelebati, ma može ona reći da je seks s njim duhovno iskustvo, ali sigurna sam da bi njena zaluđenost splasnula da je pošla za Robertom, da mu je koji put oprala gaće i da joj je on koji put prdnuo pod poplunom, ili je ostavio doma samu i otišao na tekmu. Ali, da! Ta neostvarena ljubav je nešto najžalosnije na svijetu i razumijem zašto su sve žene svijeta pale na priču o zapuštenoj kućanici i posljednjem kauboju koji žilavo i snažno vodi ljubav s njom četiri dana, dok joj je muž na putu. Takav zanos, takvo prepuštanje i takvu intimu svaka žena želi, bila kućanica, ili kraljica. Žena želi čvrste ruke oko struka, želi da ju muškarac ne samo sluša, nego i čuje, želi da netko čitavog života čezne za njom, želi se osjećati ženom. Međutim, ne znam za vas, ali ja ne želim potratiti život na ljubav bez strasti, ljubav bez intime i bez dosadne svakodnevice koja ponekad kvari romantiku - i to je život. Sa svojim mužem sam petnaest godina, znam sve njegove priče, i on zna moje, doista završavamo jedno drugome rečenice, čak i one neizgovorene, vidjela sam ga u svim izdanjima - kad je imao manje kila od mene, i sada, kad spada u tešku kategoriju - vidjela sam ga sretnog i nesretnog, nervoznog i smirenog, bila sam uz njega kad je na faksu padao ispite, ali i kad je završio faks, svađali smo se brutalno, i uvijek mirili, bio mi je potpora kad sam se odselila u Šibenik, ostavio je sve i doselio se za mnom, oprala sam mu i gaće i preokretala očima dok je prdio, i mogu vam reći jedno - to je ljubav - realna, duboka i bezuvjetna. Možda nije kul kao Clint, možda ne recitira poeziju, možda se ne kreće kao vjetar, ne puši Camel i nije kauboj, ali meni je on sve - moj najbolji prijatelj, ljubavnik, partner, otac moje djevojčice, i u njegovim rukama ću se uvijek osjećati kao žena, čak i kad sam po cijeli dan znojna i popiškita. Možda je i Francesca trebala pomnije pogledati svojeg muža, možda bi u njemu pronašla ono što ju je ponukalo da se uda za njega, možda su mogli razgovarati, možda je mogla u njemu probuditi muškarca kojeg je trebala, možda je mogla biti sretna i ne pitati se cijeloga života što bi bilo...

"Stajao je i zurio u nju dok je "Harry" nestrpljivo brenčao na vrućini. Ni jedno od njih nije se pokrenulo - već su se oprostili. Samo su se gledali - supruga farmera iz Iowe i jedan od posljednjih kauboja. Stajao je tako tridesetak sekundi i njegovim fotografskim očima ništa nije promaknulo, snimile su sliku koju nikada neće izgubiti."

"Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se "mi"."

"Baš radi toga sam na ovom planetu, u ovom trenutku, Francesca. Ne zato da putujem ili fotografiram, nego da tebe ljubim. Sada to znam. Padao sam, negdje u nekom drugom vremenu, s ruba nekog krasnog, visokog mjesta mnogo više godina nego što sam ih proživio u ovom životu. I sve te godine padao sam prema tebi."

"Sjedeći na svoj šeszdeset sedmi rođendan pored prozora, Francesca je promatrala kišu i prisjećala se. Odnijela je svoj konjak u kuhinju i na trenutak zastala zagledavši se točno u ono mjesto na kojem su oboje bili stajali. Osjećaji su je posve svladali, kao i uvijek na taj dan. Bili su toliko jaki da se svega i u svim pojedinostima usuđivala prisjećati samo jedanput na godinu, inače joj mozak vjerojatno ne bi izdržao te emocionalne udarce."

Primjedbe

  1. baš si blesava. eto. pozdrav od brankine bff :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Jedan od tvojih najboljih postova. Mislim da svaka žena traži ovakvog supruga / muškarca kakvog ti imaš... Sretnice :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit