Preskoči na glavni sadržaj

Spotlight!

Biti ozbiljni filmofil s malom bebom gotovo je nemoguće, ne zato što nemamo vremena, nego zato što se premoreni onesvijestimo čim strpamo bebu u krevetić. No, odlučili smo to promijeniti, i jednostavno pogledati film - na rate! Prvi na popisu bio je, dakako, ovogodišnji pobjednik na Oscarima - Spotlight! Prethodno sam, kao pravi control freak, proguglala Boston Globe i kardinala Lawa te prokomentirala (glasno) temu zlostavljanja djece od strane svećenika na obiteljskom ručku - tako mi to radimo.
 
 
Spotlight je naziv tima koji unutar bostonskog Globea istražuje mjesecima određenu temu i otkriva šokantne priče. Početkom 2002. objavili su tako priču o 80 katoličkih svećenika koji su u katoličkom Bostonu zlostavljali djecu i koji nisu bili udaljeni iz službe, nego samo premješteni, dok bi Crkva sklapala nagodbe i davala mizerne odštete obiteljima čija djeca su se, uslijed zlostavljanja, borila s ovisnošću godinama, tj. barem ona koja nisu počinila samoubojstvo. Osim same teme, i šokantne brojke, film ne nudi mnogo - tek osrednje kadrove, puno dijaloga i trunčicu dramatike koja bi prošla nezapaženo bez imena kao što su Mark Ruffallo, Michael Keaton i Rachel McAdams. Oscari su stvar politike odavno, što ne znači da film ne trebate pogledati - naprotiv, morate - baš zbog iznimno važne teme!
 


Mnogi će se katolici obeshrabriti ovim filmom, baš kao što su se obeshrabrili mnogi i u trenutku objave članka. I trebamo se obeshrabriti, ali koliko god se uvjeravali da je to stvar Crkvenog vrha i da mi tu ništa ne možemo, mi smo, također, odgovorni za ponašanje naših svećenika. Često mislimo da su svećenici nadljudi, i darujemo im bezuvjetno povjerenje - zato toliko boli kad ga oni iznevjere. Da, i oni lažu, kradu, varaju, zlostavljaju - griješe, ali mi smo dužni uočiti grijeh kod svoje braće, dužni smo vikati i poduzeti sve da se on ne ponovi - jer tim grijehom pogođen je onaj tko ga čini, i onaj kome se čini, i čitave obitelji, čitava zajednica. Zato neću prestati ići na svetu misu - ta ona je sveta po Isusu, a ne po svećeniku čija vjera je na izmaku snaga. Neću prestati vjerovati u Boga samo zato što svećenika napastuje Sotona. Molit ću za njega. A oprostiti? Oprostit će im dragi Bog, ako se ikada pokaju, Njegovo je milosrđe neizmjerno veliko! Moje, ipak - nije.
 
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...