Preskoči na glavni sadržaj

Spotlight!

Biti ozbiljni filmofil s malom bebom gotovo je nemoguće, ne zato što nemamo vremena, nego zato što se premoreni onesvijestimo čim strpamo bebu u krevetić. No, odlučili smo to promijeniti, i jednostavno pogledati film - na rate! Prvi na popisu bio je, dakako, ovogodišnji pobjednik na Oscarima - Spotlight! Prethodno sam, kao pravi control freak, proguglala Boston Globe i kardinala Lawa te prokomentirala (glasno) temu zlostavljanja djece od strane svećenika na obiteljskom ručku - tako mi to radimo.
 
 
Spotlight je naziv tima koji unutar bostonskog Globea istražuje mjesecima određenu temu i otkriva šokantne priče. Početkom 2002. objavili su tako priču o 80 katoličkih svećenika koji su u katoličkom Bostonu zlostavljali djecu i koji nisu bili udaljeni iz službe, nego samo premješteni, dok bi Crkva sklapala nagodbe i davala mizerne odštete obiteljima čija djeca su se, uslijed zlostavljanja, borila s ovisnošću godinama, tj. barem ona koja nisu počinila samoubojstvo. Osim same teme, i šokantne brojke, film ne nudi mnogo - tek osrednje kadrove, puno dijaloga i trunčicu dramatike koja bi prošla nezapaženo bez imena kao što su Mark Ruffallo, Michael Keaton i Rachel McAdams. Oscari su stvar politike odavno, što ne znači da film ne trebate pogledati - naprotiv, morate - baš zbog iznimno važne teme!
 


Mnogi će se katolici obeshrabriti ovim filmom, baš kao što su se obeshrabrili mnogi i u trenutku objave članka. I trebamo se obeshrabriti, ali koliko god se uvjeravali da je to stvar Crkvenog vrha i da mi tu ništa ne možemo, mi smo, također, odgovorni za ponašanje naših svećenika. Često mislimo da su svećenici nadljudi, i darujemo im bezuvjetno povjerenje - zato toliko boli kad ga oni iznevjere. Da, i oni lažu, kradu, varaju, zlostavljaju - griješe, ali mi smo dužni uočiti grijeh kod svoje braće, dužni smo vikati i poduzeti sve da se on ne ponovi - jer tim grijehom pogođen je onaj tko ga čini, i onaj kome se čini, i čitave obitelji, čitava zajednica. Zato neću prestati ići na svetu misu - ta ona je sveta po Isusu, a ne po svećeniku čija vjera je na izmaku snaga. Neću prestati vjerovati u Boga samo zato što svećenika napastuje Sotona. Molit ću za njega. A oprostiti? Oprostit će im dragi Bog, ako se ikada pokaju, Njegovo je milosrđe neizmjerno veliko! Moje, ipak - nije.
 
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...