Preskoči na glavni sadržaj

Kako biti najbolji kum

Uoči svog vjenčanja pisala sam puno o idejama za vjenčanje, savjetima za kume i svemu što taj poseban dan može učiniti još ljepšim! Došlo je vrijeme da podijelim i nekoliko savjeta za testosteronski dio priče - za sve one koji se pitaju što li je uopće zadaća kuma na svadbi, i kako biti najbolji kum u povijesti kumstva!

Momci se ne pripremaju za vjenčanje kao žene - relativno lako odluče se za odijelo, cipele i poneki modni detalj kao što je remen ili sat - najčešće sve kupe u jednoj trgovini i idu kući pjevajući. Ne znam sanjaju li oni o cvjetnim aranžmanima uopće i zamišljaju li savršene pozivnice, ali znam da mnogi od njih vrlo rado sve sitnice prepuste ljepšim polovicama, tek dajući tu i tamo neki (neobvezujući) sud.


Za muški dio populacije žešće pripreme za svadbu počinju momačkom večeri. Oni ekstravagantni poželjet će striptizete koje iskaču iz nečega, a oni skromniji zadovoljit će se večeri provedenom s ekipom i gajbama piva, bacajući se na koljena na Mišu Kovača. A koja je zadaća kuma u svemu tome? Kum mora odvesti sve te gajbe na mjesto događaja, pribaviti domaću šljivu, pobrinuti se da večer prođe bez hitnih intervencija vatrogasaca, policije ili, ne daj, Bože, hitne pomoći i dovesti mladoženju kući u jednom komadu. Ukoliko ste kum i želite pokloniti svom kumu nešto što će mu dobro doći u bračnoj luci - nabavite mu tablete za glavobolju (da izliječi ženinu glavobolju), pregaču ili pladanj (da joj tu i tamo odnese doručak u krevet, čepiće za uši (da joj ih gurne u uho prije nego li hrkanje počne), ili mu poklonite knjigu tipa Sve što muškarac mora znati Olivera Kuhna.


Nakon što ste išli s mladoženjom u shopping i obavili momačku večer, vrijeme je da se ozbiljnije pozabavite govorom koji ćete održati na svadbi. Pod utjecajem američkih filmova, i kod nas se počelo od govora kuma puno očekivati. Nekada ranije kum je samo znao reći "Živjeli mladenci!" i rulja bi se oduševila, a danas on mora biti duhovit, kratak, jasan, simpatičan, mora savjetovati mladence i, po mogućnosti, rasplakati barem 20% uzvanika. Na webu možete pronaći čitave siteove posvećene samo kumovom govoru. Ja vam, pak, savjetujem, da govorite iz srca - ako treba, i improvizirajte!, tada će emocija biti stvarna i mladenci će vaš govor pamtiti do kraja života. Ako uspijete i nasmijati pokojeg gosta ili vas uhvati trema i potpuno se zablokirate, zavladat će euforija!


Osim govora, sve je popularnije da kum izvede neku spačku ili iznenađenje, nešto što će dati poseban štih večernjoj zabavi - tako kumovi sve češće rade bakljade ili okupe bend prijatelja i izvedu nešto specijalno za mladence. Ukoliko niste dorasli tome i nemate glazbenog talenta, ne upuštajte se u to - izvedite stand up, osmislite dražbu najpoželjnijeg single muškarca na svadbi i tako prikupite sredstva za medeni mjesec mladenaca ili jednostavno organizirajte kviz koji će zabaviti publiku.


Osim što ćete uljepšati svadbeno slavlje, na vama je i da izdašno darivate mladence. Danas je prosjek da kum daruje između 2 do 3 tisuće kuna (bar u našim skromnim krugovima), ovisno o vašim primanjima. Dakako, nije u šoldima sve, poklonite i mladencima nešto osobno, nešto će im krasiti stan i podsjećati ih da u vama imaju vječnog prijatelja. Dobra ideja su posteri koje možete nabaviti npr. na 20 deka ljubavi, a koji se lako personaliziraju, nisu preskupi i lijepa su uspomena!


Ako ste sve to uspjeli obaviti, čestitam, vi ste sretan i spretan kum! Živjeli!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...