Preskoči na glavni sadržaj

Kako biti najbolji kum

Uoči svog vjenčanja pisala sam puno o idejama za vjenčanje, savjetima za kume i svemu što taj poseban dan može učiniti još ljepšim! Došlo je vrijeme da podijelim i nekoliko savjeta za testosteronski dio priče - za sve one koji se pitaju što li je uopće zadaća kuma na svadbi, i kako biti najbolji kum u povijesti kumstva!

Momci se ne pripremaju za vjenčanje kao žene - relativno lako odluče se za odijelo, cipele i poneki modni detalj kao što je remen ili sat - najčešće sve kupe u jednoj trgovini i idu kući pjevajući. Ne znam sanjaju li oni o cvjetnim aranžmanima uopće i zamišljaju li savršene pozivnice, ali znam da mnogi od njih vrlo rado sve sitnice prepuste ljepšim polovicama, tek dajući tu i tamo neki (neobvezujući) sud.


Za muški dio populacije žešće pripreme za svadbu počinju momačkom večeri. Oni ekstravagantni poželjet će striptizete koje iskaču iz nečega, a oni skromniji zadovoljit će se večeri provedenom s ekipom i gajbama piva, bacajući se na koljena na Mišu Kovača. A koja je zadaća kuma u svemu tome? Kum mora odvesti sve te gajbe na mjesto događaja, pribaviti domaću šljivu, pobrinuti se da večer prođe bez hitnih intervencija vatrogasaca, policije ili, ne daj, Bože, hitne pomoći i dovesti mladoženju kući u jednom komadu. Ukoliko ste kum i želite pokloniti svom kumu nešto što će mu dobro doći u bračnoj luci - nabavite mu tablete za glavobolju (da izliječi ženinu glavobolju), pregaču ili pladanj (da joj tu i tamo odnese doručak u krevet, čepiće za uši (da joj ih gurne u uho prije nego li hrkanje počne), ili mu poklonite knjigu tipa Sve što muškarac mora znati Olivera Kuhna.


Nakon što ste išli s mladoženjom u shopping i obavili momačku večer, vrijeme je da se ozbiljnije pozabavite govorom koji ćete održati na svadbi. Pod utjecajem američkih filmova, i kod nas se počelo od govora kuma puno očekivati. Nekada ranije kum je samo znao reći "Živjeli mladenci!" i rulja bi se oduševila, a danas on mora biti duhovit, kratak, jasan, simpatičan, mora savjetovati mladence i, po mogućnosti, rasplakati barem 20% uzvanika. Na webu možete pronaći čitave siteove posvećene samo kumovom govoru. Ja vam, pak, savjetujem, da govorite iz srca - ako treba, i improvizirajte!, tada će emocija biti stvarna i mladenci će vaš govor pamtiti do kraja života. Ako uspijete i nasmijati pokojeg gosta ili vas uhvati trema i potpuno se zablokirate, zavladat će euforija!


Osim govora, sve je popularnije da kum izvede neku spačku ili iznenađenje, nešto što će dati poseban štih večernjoj zabavi - tako kumovi sve češće rade bakljade ili okupe bend prijatelja i izvedu nešto specijalno za mladence. Ukoliko niste dorasli tome i nemate glazbenog talenta, ne upuštajte se u to - izvedite stand up, osmislite dražbu najpoželjnijeg single muškarca na svadbi i tako prikupite sredstva za medeni mjesec mladenaca ili jednostavno organizirajte kviz koji će zabaviti publiku.


Osim što ćete uljepšati svadbeno slavlje, na vama je i da izdašno darivate mladence. Danas je prosjek da kum daruje između 2 do 3 tisuće kuna (bar u našim skromnim krugovima), ovisno o vašim primanjima. Dakako, nije u šoldima sve, poklonite i mladencima nešto osobno, nešto će im krasiti stan i podsjećati ih da u vama imaju vječnog prijatelja. Dobra ideja su posteri koje možete nabaviti npr. na 20 deka ljubavi, a koji se lako personaliziraju, nisu preskupi i lijepa su uspomena!


Ako ste sve to uspjeli obaviti, čestitam, vi ste sretan i spretan kum! Živjeli!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...