Preskoči na glavni sadržaj

I ja sam mama!

Sutra je Majčin dan. I možda vam taj dan ne znači puno, možda tek priziva sjećanja na vrtićke i školske dane kada ste svojim rukicama majkama izrađivali čestitke. I sama sam tek nedavno spoznala važnost tog dana kojeg slavimo svakog svibnja, i to tek kad sam i sama postala majka (znam, ni ja još nisam toga u potpunosti svjesna). I mene netko zove mamom (iako nesvjesno, ali svejedno), i mene netko uzima zdravo za gotovo (iako ju dojim i gojim po cijeli dan), i sve više i više uživam u toj ulozi. A uzor u tome svakako mi je moja majka, kojoj možda nisam nikada ranije priznala utjecaj koji je imala, i još ima, na mene. Nosila me pod srcem i usadila je u mene sve ono najbolje što je znala i imala - i nikada joj dovoljno neću moći zahvaliti! Da nije bilo njene ljubavi i truda, ne bih ni ja spoznala radost majčinstva!

U trudnoći sam se udebljala 16 kg, i zadnjih nekoliko zaljepilo se za mene, što od sladoleda pomoću kojeg sam preživljavala hormonalno ljeto, što od dojenja koje je uvećalo moje ionako bujne i problematične grudi, i ništa ne mogu obući i izbjegavam zrcala - ali, moje dijete danas ima preko osam kilograma, zdrava je djevojčica koju mamino mlijeko iznimno veseli - zato volim biti mama!

Porod je bio jako težak, i bolan, i naporan, i mislila sam da je to najteže što ću u životu napraviti - ali, moja je Franka vrisnula zdravim plućima, pokakala se babici i papuču i odmah nasmijala cijelu salu - zato volim biti mama!


Franka se budi noću svakih sat vremena, a i tek je nedavno počela po danu spavati, što će reći da se nisam naspavala mjesecima, i imam podočnjake, sve zaboravljam i smušena sam - ali, imam sreću držati svoju bebu u rukama dok spava, slušati njeno slatko hrkanje i uživati u svakom njenom dahu - zato volim biti mama!

Dan mi se pretvorio u niz presvlačenja, mijenjanja pelena, dojenja, kuhanja kašica, gledanja crtića, pjevanja pjesmica, nunanja i uspavljivanja, i nemam nimalo vremena za sebe, ponekad ni za muža - ali, moja Franka je pametnica koja nas iz dana u dan sve više iznenađuje i sve više nasmijava, i muž i ja uživamo u životu kojeg smo stvorili i koji je obogatio naš život i udvostručio našu ljubav - zato volim biti mama!

Sva ova ljubav i radost, a tek joj je osam mjeseci - što li nas tek čeka!

Zagrlite danas svoje majke, i zahvalite im na svemu - one ne trebaju cvijeće, ni čokolade, samo vaše poljupce i zagrljaje!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...