Preskoči na glavni sadržaj

Ma kome uopće trebaju kauboji?

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama.


Da, znam, bila sam dijete, i Mostove sam gledala očima djeteta koje tek uviđa da nije poznavalo vlastitu mater, a nije ju nikad zapitalo ni kako je, o čemu sanja. Sad sam žena i majka (kraljica nisam, hodam znojna i popiškita pola dana) i tek sad vidim svoju majku kao ženu - kao ženu koja treba strast, koja ima želje, koja ima svoje čežnje i tuge. Nemojte me pogrešno shvatiti - ako je moja majka imala aferu s nekim kaubojem, ne želim to nikada saznati - ali, zbog mame sam dala Mostovima novu šansu, i to u izvornom obliku, onom Roberta Jamesa Wallera.



Nisam nikad vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislim da se na nju pozivaju ljudi koji prebrzo uskoče s neznancem u krevet. Ne možeš nekoga zavoljeti u dvadeset četiri sata, ma u što god me Francesca uvjeravala. Možeš ga poželjeti, možeš se zatelebati, ma može ona reći da je seks s njim duhovno iskustvo, ali sigurna sam da bi njena zaluđenost splasnula da je pošla za Robertom, da mu je koji put oprala gaće i da joj je on koji put prdnuo pod poplunom, ili je ostavio doma samu i otišao na tekmu. Ali, da! Ta neostvarena ljubav je nešto najžalosnije na svijetu i razumijem zašto su sve žene svijeta pale na priču o zapuštenoj kućanici i posljednjem kauboju koji žilavo i snažno vodi ljubav s njom četiri dana, dok joj je muž na putu. Takav zanos, takvo prepuštanje i takvu intimu svaka žena želi, bila kućanica, ili kraljica. Žena želi čvrste ruke oko struka, želi da ju muškarac ne samo sluša, nego i čuje, želi da netko čitavog života čezne za njom, želi se osjećati ženom. Međutim, ne znam za vas, ali ja ne želim potratiti život na ljubav bez strasti, ljubav bez intime i bez dosadne svakodnevice koja ponekad kvari romantiku - i to je život. Sa svojim mužem sam petnaest godina, znam sve njegove priče, i on zna moje, doista završavamo jedno drugome rečenice, čak i one neizgovorene, vidjela sam ga u svim izdanjima - kad je imao manje kila od mene, i sada, kad spada u tešku kategoriju - vidjela sam ga sretnog i nesretnog, nervoznog i smirenog, bila sam uz njega kad je na faksu padao ispite, ali i kad je završio faks, svađali smo se brutalno, i uvijek mirili, bio mi je potpora kad sam se odselila u Šibenik, ostavio je sve i doselio se za mnom, oprala sam mu i gaće i preokretala očima dok je prdio, i mogu vam reći jedno - to je ljubav - realna, duboka i bezuvjetna. Možda nije kul kao Clint, možda ne recitira poeziju, možda se ne kreće kao vjetar, ne puši Camel i nije kauboj, ali meni je on sve - moj najbolji prijatelj, ljubavnik, partner, otac moje djevojčice, i u njegovim rukama ću se uvijek osjećati kao žena, čak i kad sam po cijeli dan znojna i popiškita. Možda je i Francesca trebala pomnije pogledati svojeg muža, možda bi u njemu pronašla ono što ju je ponukalo da se uda za njega, možda su mogli razgovarati, možda je mogla u njemu probuditi muškarca kojeg je trebala, možda je mogla biti sretna i ne pitati se cijeloga života što bi bilo...

"Stajao je i zurio u nju dok je "Harry" nestrpljivo brenčao na vrućini. Ni jedno od njih nije se pokrenulo - već su se oprostili. Samo su se gledali - supruga farmera iz Iowe i jedan od posljednjih kauboja. Stajao je tako tridesetak sekundi i njegovim fotografskim očima ništa nije promaknulo, snimile su sliku koju nikada neće izgubiti."

"Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se "mi"."

"Baš radi toga sam na ovom planetu, u ovom trenutku, Francesca. Ne zato da putujem ili fotografiram, nego da tebe ljubim. Sada to znam. Padao sam, negdje u nekom drugom vremenu, s ruba nekog krasnog, visokog mjesta mnogo više godina nego što sam ih proživio u ovom životu. I sve te godine padao sam prema tebi."

"Sjedeći na svoj šeszdeset sedmi rođendan pored prozora, Francesca je promatrala kišu i prisjećala se. Odnijela je svoj konjak u kuhinju i na trenutak zastala zagledavši se točno u ono mjesto na kojem su oboje bili stajali. Osjećaji su je posve svladali, kao i uvijek na taj dan. Bili su toliko jaki da se svega i u svim pojedinostima usuđivala prisjećati samo jedanput na godinu, inače joj mozak vjerojatno ne bi izdržao te emocionalne udarce."

Primjedbe

  1. baš si blesava. eto. pozdrav od brankine bff :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Jedan od tvojih najboljih postova. Mislim da svaka žena traži ovakvog supruga / muškarca kakvog ti imaš... Sretnice :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t