Preskoči na glavni sadržaj

Ma kome uopće trebaju kauboji?

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama.


Da, znam, bila sam dijete, i Mostove sam gledala očima djeteta koje tek uviđa da nije poznavalo vlastitu mater, a nije ju nikad zapitalo ni kako je, o čemu sanja. Sad sam žena i majka (kraljica nisam, hodam znojna i popiškita pola dana) i tek sad vidim svoju majku kao ženu - kao ženu koja treba strast, koja ima želje, koja ima svoje čežnje i tuge. Nemojte me pogrešno shvatiti - ako je moja majka imala aferu s nekim kaubojem, ne želim to nikada saznati - ali, zbog mame sam dala Mostovima novu šansu, i to u izvornom obliku, onom Roberta Jamesa Wallera.



Nisam nikad vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislim da se na nju pozivaju ljudi koji prebrzo uskoče s neznancem u krevet. Ne možeš nekoga zavoljeti u dvadeset četiri sata, ma u što god me Francesca uvjeravala. Možeš ga poželjeti, možeš se zatelebati, ma može ona reći da je seks s njim duhovno iskustvo, ali sigurna sam da bi njena zaluđenost splasnula da je pošla za Robertom, da mu je koji put oprala gaće i da joj je on koji put prdnuo pod poplunom, ili je ostavio doma samu i otišao na tekmu. Ali, da! Ta neostvarena ljubav je nešto najžalosnije na svijetu i razumijem zašto su sve žene svijeta pale na priču o zapuštenoj kućanici i posljednjem kauboju koji žilavo i snažno vodi ljubav s njom četiri dana, dok joj je muž na putu. Takav zanos, takvo prepuštanje i takvu intimu svaka žena želi, bila kućanica, ili kraljica. Žena želi čvrste ruke oko struka, želi da ju muškarac ne samo sluša, nego i čuje, želi da netko čitavog života čezne za njom, želi se osjećati ženom. Međutim, ne znam za vas, ali ja ne želim potratiti život na ljubav bez strasti, ljubav bez intime i bez dosadne svakodnevice koja ponekad kvari romantiku - i to je život. Sa svojim mužem sam petnaest godina, znam sve njegove priče, i on zna moje, doista završavamo jedno drugome rečenice, čak i one neizgovorene, vidjela sam ga u svim izdanjima - kad je imao manje kila od mene, i sada, kad spada u tešku kategoriju - vidjela sam ga sretnog i nesretnog, nervoznog i smirenog, bila sam uz njega kad je na faksu padao ispite, ali i kad je završio faks, svađali smo se brutalno, i uvijek mirili, bio mi je potpora kad sam se odselila u Šibenik, ostavio je sve i doselio se za mnom, oprala sam mu i gaće i preokretala očima dok je prdio, i mogu vam reći jedno - to je ljubav - realna, duboka i bezuvjetna. Možda nije kul kao Clint, možda ne recitira poeziju, možda se ne kreće kao vjetar, ne puši Camel i nije kauboj, ali meni je on sve - moj najbolji prijatelj, ljubavnik, partner, otac moje djevojčice, i u njegovim rukama ću se uvijek osjećati kao žena, čak i kad sam po cijeli dan znojna i popiškita. Možda je i Francesca trebala pomnije pogledati svojeg muža, možda bi u njemu pronašla ono što ju je ponukalo da se uda za njega, možda su mogli razgovarati, možda je mogla u njemu probuditi muškarca kojeg je trebala, možda je mogla biti sretna i ne pitati se cijeloga života što bi bilo...

"Stajao je i zurio u nju dok je "Harry" nestrpljivo brenčao na vrućini. Ni jedno od njih nije se pokrenulo - već su se oprostili. Samo su se gledali - supruga farmera iz Iowe i jedan od posljednjih kauboja. Stajao je tako tridesetak sekundi i njegovim fotografskim očima ništa nije promaknulo, snimile su sliku koju nikada neće izgubiti."

"Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se "mi"."

"Baš radi toga sam na ovom planetu, u ovom trenutku, Francesca. Ne zato da putujem ili fotografiram, nego da tebe ljubim. Sada to znam. Padao sam, negdje u nekom drugom vremenu, s ruba nekog krasnog, visokog mjesta mnogo više godina nego što sam ih proživio u ovom životu. I sve te godine padao sam prema tebi."

"Sjedeći na svoj šeszdeset sedmi rođendan pored prozora, Francesca je promatrala kišu i prisjećala se. Odnijela je svoj konjak u kuhinju i na trenutak zastala zagledavši se točno u ono mjesto na kojem su oboje bili stajali. Osjećaji su je posve svladali, kao i uvijek na taj dan. Bili su toliko jaki da se svega i u svim pojedinostima usuđivala prisjećati samo jedanput na godinu, inače joj mozak vjerojatno ne bi izdržao te emocionalne udarce."

Primjedbe

  1. baš si blesava. eto. pozdrav od brankine bff :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Jedan od tvojih najboljih postova. Mislim da svaka žena traži ovakvog supruga / muškarca kakvog ti imaš... Sretnice :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...