Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (3)

Neki su ljudi sretni kad putuju svijetom, neke veseli susret s prijateljima, neki nabace osmijeh čim osjete miris pokošene trave. I meni malo za sriću treba - tek malo piškota, slatkog vrhnja, prvih jagoda s tržnice i mili zvuk miksera!


Shopping ne volim, uvijek hodam trgovačkim centrom na rubu plača, pogotovo sada kad sam nabacila nekoliko trudničkih kilograma (iako mi svi već idu na živce jer mi govore da mi se ne vidi da sam trudna) i gotovo sva garderoba mi je beskorisna! Da bude još gore, čak me i pojedine cipele žuljaju! Zato, ovaj tjedan sam se počastila novim balerinkama, s mašnicom, naravno! Ipak, najdraži dio shoppinga mi je kad dragi i ja odmorimo noge i živce i osvježimo se slatkim pićem - preporučujem ovu osvježavajuću vodu s okusom kruške!


Ovog tjedna, hvala Bogu, televizijski program preplavile su nogometne utakmice s raznih strana svijeta pa sam mogla pogledati Titanic na miru, a da ne gnjavim muža da sa mnom uživa u vještim rukama Jacka Dawsona - po tisućiti put. Uvijek jednako dirljiv, uvijek jednako uzbudljiv - definitivno jedan od najboljih filmova ikada.


Volim knjige u kojima se prepliću priče nekoliko likova, a svaka je pisana jedinstvenim jezikom i stilom. Uvijek zanimljiva Zadie Smith u knjizi o sjeverozapadnom dijelu Londona, u kojem je odrasla, ispripovjedala je zgode nekoliko likova, a u svakoj od njih pronašla sam komadić sebe, ali i pitanja koja tek čekaju svoje odgovore.

"Ako ćemo biti zaista objektivni, žena je kriva što nikad nisu razgovarali o djeci. Iz nekog joj razloga nikad  nije palo na pamet da sva ta beskrajna i divna jebačina vodi određenom, sasvim očitom cilju. Nju je strah tog cilja. Budi objektivna! Čega se imaš bojati? ima to neke veze sa smrću, vremenom i godinama. Jednostavno: meni je u mojoj glavi uvijek osamnaest, osamnaest mi je, i ako ništa ne učinim, ako budem mirna, ništa se neće promijeniti, uvijek će mi biti osamnaest. Zauvijek. Vrijeme će stati. Nikad neću umrijeti. Vrlo je banalan, taj strah. U današnje ga vrijeme svi imaju. Što još? Dovoljno je sretna u ovom trenutku u kojem su. Osjeća da zaslužuje upravo to što ima, ni više, ni manje. Svaka promjena prijeti kobnim narušavanjem ravnoteže. Zašto se ovaj trenutak mora promijeniti?"



Lani smo već u ovo doba muž i ja pijuckali vino ili višnjevaču na balkonu s pogledom na more. Danas nam pogled puca na osječki Zrinjevac i mnoštvo lega i legica na biciklima - što je u Šibeniku, gradu s milijun skala, nezamisliv prizor. Ne mogu piti alkohol, a dostojna zamjena za čašicu je sladoled - i to moj omiljeni od sorte King - Double! Živjeli!


Proljeće! Ovo slatko pulsiranje i treperenje u trbuhu mogla bi biti bebica koja štuca ili se na drugi način pokušava javiti nama, zbunjenim roditeljima. Nema ljepšeg osjećaja!

Petak! Vrijeme je za opuštanje i za pink look - cotton candy lak i Avonov ruž u nijansi Pout. Kraj tjedna začinit ćemo veselom mjuzom i iščekivanjem kazališne poslastice Ivane Šojat Kuči - Understadta! Napokon!

Uživajte u vikendu!

Primjedbe

  1. Imamo isti pink mašnicasti (?!?) rajf :) A gdje je slika balerinki, to želimo vidjeti!

    OdgovoriIzbriši
  2. Bit će u nekom od budućih postova! ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Male stvari su najbolje. ;) Lijep pregled, a one jagode me mame. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...