Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (3)

Neki su ljudi sretni kad putuju svijetom, neke veseli susret s prijateljima, neki nabace osmijeh čim osjete miris pokošene trave. I meni malo za sriću treba - tek malo piškota, slatkog vrhnja, prvih jagoda s tržnice i mili zvuk miksera!


Shopping ne volim, uvijek hodam trgovačkim centrom na rubu plača, pogotovo sada kad sam nabacila nekoliko trudničkih kilograma (iako mi svi već idu na živce jer mi govore da mi se ne vidi da sam trudna) i gotovo sva garderoba mi je beskorisna! Da bude još gore, čak me i pojedine cipele žuljaju! Zato, ovaj tjedan sam se počastila novim balerinkama, s mašnicom, naravno! Ipak, najdraži dio shoppinga mi je kad dragi i ja odmorimo noge i živce i osvježimo se slatkim pićem - preporučujem ovu osvježavajuću vodu s okusom kruške!


Ovog tjedna, hvala Bogu, televizijski program preplavile su nogometne utakmice s raznih strana svijeta pa sam mogla pogledati Titanic na miru, a da ne gnjavim muža da sa mnom uživa u vještim rukama Jacka Dawsona - po tisućiti put. Uvijek jednako dirljiv, uvijek jednako uzbudljiv - definitivno jedan od najboljih filmova ikada.


Volim knjige u kojima se prepliću priče nekoliko likova, a svaka je pisana jedinstvenim jezikom i stilom. Uvijek zanimljiva Zadie Smith u knjizi o sjeverozapadnom dijelu Londona, u kojem je odrasla, ispripovjedala je zgode nekoliko likova, a u svakoj od njih pronašla sam komadić sebe, ali i pitanja koja tek čekaju svoje odgovore.

"Ako ćemo biti zaista objektivni, žena je kriva što nikad nisu razgovarali o djeci. Iz nekog joj razloga nikad  nije palo na pamet da sva ta beskrajna i divna jebačina vodi određenom, sasvim očitom cilju. Nju je strah tog cilja. Budi objektivna! Čega se imaš bojati? ima to neke veze sa smrću, vremenom i godinama. Jednostavno: meni je u mojoj glavi uvijek osamnaest, osamnaest mi je, i ako ništa ne učinim, ako budem mirna, ništa se neće promijeniti, uvijek će mi biti osamnaest. Zauvijek. Vrijeme će stati. Nikad neću umrijeti. Vrlo je banalan, taj strah. U današnje ga vrijeme svi imaju. Što još? Dovoljno je sretna u ovom trenutku u kojem su. Osjeća da zaslužuje upravo to što ima, ni više, ni manje. Svaka promjena prijeti kobnim narušavanjem ravnoteže. Zašto se ovaj trenutak mora promijeniti?"



Lani smo već u ovo doba muž i ja pijuckali vino ili višnjevaču na balkonu s pogledom na more. Danas nam pogled puca na osječki Zrinjevac i mnoštvo lega i legica na biciklima - što je u Šibeniku, gradu s milijun skala, nezamisliv prizor. Ne mogu piti alkohol, a dostojna zamjena za čašicu je sladoled - i to moj omiljeni od sorte King - Double! Živjeli!


Proljeće! Ovo slatko pulsiranje i treperenje u trbuhu mogla bi biti bebica koja štuca ili se na drugi način pokušava javiti nama, zbunjenim roditeljima. Nema ljepšeg osjećaja!

Petak! Vrijeme je za opuštanje i za pink look - cotton candy lak i Avonov ruž u nijansi Pout. Kraj tjedna začinit ćemo veselom mjuzom i iščekivanjem kazališne poslastice Ivane Šojat Kuči - Understadta! Napokon!

Uživajte u vikendu!

Primjedbe

  1. Imamo isti pink mašnicasti (?!?) rajf :) A gdje je slika balerinki, to želimo vidjeti!

    OdgovoriIzbriši
  2. Bit će u nekom od budućih postova! ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Male stvari su najbolje. ;) Lijep pregled, a one jagode me mame. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta